Bez okolišanja se može reći da je upravo karizmatska obnova na tragu onoga što je veliki teolog Rahner rekao tih godina, u vremenu neposredno nakon Sabora, kako će "vjernik sutrašnjice biti mistik, onaj koji ima iskustvo Boga, ili će vjernika nestati". Mislio je, istinskih, osvjedočenih vjernika. Nakon Sabora sam se Rahner žalio na smjer "obnove" u Crkvi. Govorio je kako se u beskraj priča o reformi, o demokratizaciji Crkve, o biskupima, papi, ređenju žena, o pravovjerju i krivovjerju, u nedogled se vode raspre glede zadaća Crkve u svijetu, o "zrelom" kršćanstvu, o odgovornosti vjernika za svijet, dijalogu itd. Teme su to koje i dandanas zaokupljaju Crkvu na Zapadu. Sve je to vrijedno i korisno, ne treba se zaobići. Međutim, on veli, sve se to u konačnici zna izroditi, sva pusta želja za reformama Crkve, institucija, prerasta u medijsku buku, ako se zapravo ne krene prema onomu što ljude može pokrenuti, a to je izvorno iskustvo Boga. Otkriti Boga u sebi, Crkvi, svijetu, urastati u zbilju Duha Svetoga i Gospodina Isusa. Upravo silom i snagom iskustva Duha Svetoga osloboditi se robovanja silama svijeta, života, imanentnim utopijama, straha, smrti itd. Karizmatska je obnova zacijelo najljepši duhovni plod i učinak Sabora u svijetu.
Rađanje karizmatske obnove
Karizmatska se obnova rodila u Crkvi početkom 1967., na sveučilištu Duquesne u Pittsbourghu, u Americi. Studenti su zajedno sa svojim profesorima molili za izvorno iskustvo Duha Svetoga kako se događalo u ranoj Crkvi. Očitovali su se fenomeni koje nalazimo u Novom zavjetu. Međutim, i ta obnova, to buđenje i pokret ima svoju predpovijest, pa bismo htjeli ovdje skrenuti pozornost na neke činjenice koje su prethodile rađanju karizmatskoga pokreta u Crkvi.
Nedavno je u Tjedniku bilo je govora o ulozi žena u Crkvi. Žene kao proročice, teologinje, mističarke. Bez njih je Crkva nezamisliva, bez Hildegarde iz Bingena, Klare Asiške, Katarine Sijenske, Brigite Švedske, Terezije Avilske, Terezije od Djeteta Isusa, Elisabethe iz Dijona, Edith Stein, Simone Weil, Madeleine Delbrel itd. Predug je niz znamenitih žena koje su utjecale na svoje doba, koje su bile pokretačice istinskih obnova u Crkvi, koje su pokretale i same Pape. Ništa se od toga nije dogodilo bez Duha Svetoga.
Proročki zov iz naroda Božjega
Za novo otkriće Duha Svetoga u Crkvi zaslužna je napose talijanska blaženica Elena Guerra, redovnica koja nije željela nikakav klauzurni, zatvoreni red, nego je utemeljila kongregaciju Oblate Duha Svetoga,sa zavjetima, ali i apostolskim djelovanjem. Rodila se u pobožnoj obitelji, u očinskoj kući primila temeljit humanistički odgoj, bavila se pisanjem i crtanjem, do 30. godine svirala klavir, a potom zažalila što je toliko vremena provodila na glasoviru. U svojim 40-im godinama spoznala je svoje poslanje u Crkvi i svijetu, u srcu je napose štovala Duha Svetoga. Sama bilježi kako joj nitko nije preporučivao bilo kakvu lektiru o Duhu Svetome, ali se osjećala kao u nebesima kad bi obavljala devetnicu uoči svetkovine Duhova. Iznutra je osjećala veliku tugu s činjenice da je upravo ta, jedna od bitnih pobožnosti, u Crkvi, gotovo nepoznata i pala u zaborav. Promišlja o svome rođenju i preporodu u kupelji Duha Svetoga, o čemu piše Pavao učeniku Titu (3,5), o čemu govori i Isus s Nikodemom (Iv 3,5).
Vrijeme je to talijanskoga risorgimenta, uspostave talijanske države. Vrijeme je to propasti papinske države te "zatočeništva" papa u vatikanskim zidinama. Pape su izgubile svjetovnu moć, teritorij, što bijaše stanoviti šok, ali gledano biblijski, bijaše to za Crkvu blagoslov i Božji dar. Elena je zajedno sa svojim ocem putovala u Rim kad se održavao Prvi vatikanski sabor. Žarko je željela obnovu Crkve i društva u Duhu Svetome. Crkva i kler ne smiju biti okamine, pogotovo ne u Italiji, gdje su snažni masonski, protucrkveni i protuklerikalni naboji (do dana današnjega!), gdje je papinstvo na udaru kritika, a materijalizam i pozitivizam uzimaju maha u cijeloj Europi. Ona vidi promjenu stanja u oživljavanju Duha Božjega u srcima suvremenika.
Proročki glas Elene Guerre i papa Leon XIII.
Bavi se spisateljskim radom, piše brošure, knjižice, molitvenike, žarka joj je želja da se cijela Crkva zaputi u "sveopću Gornju odaju" u kojoj Gospodin sa svojima slavi Posljednju večeru, gdje također i apostoli zajedno s Marijom iščekuju silazak Duha Svetoga, "silu odozgor",u koju se "trebaju obući"svi koji žele naviještati Isusa Krista. Na Duhove se to dogodilo, pojavili su se pred svijetom kao da su "pijani", opojeni Duhom Svetim, o čemu svjedoči i Poslanica Efežanima (5,18.19). To je proces "pneumatizacije", "inspiracije",punjenja Duhom Svetim koji nutarnjom snagom sili na svjedočenje. Ako su u početcima, na prve Duhove, tisuće bile oduševljene, zanesene i dale se krstiti na riječi neukih apostola, nije li moguće to i danas, uz pomoć tolikih medijskih pomagala? To je Elenu nukalo obratiti se samomu papi Leonu XIII.
Zapisala je, unatoč tolikim protimbama sljedeće: "Sve je to premalo, jer iz dubine duše i srca želim 'sveopći zaokret vjernika prema Duhu Svetome kako bi se Duh Sveti okrenuo prema nama'."Mnogi su joj misli odobravali, ali pomoći niotkuda. Godine 1886. pala joj je na um misao izravno se obratiti Papi u Rimu te preko njega upozoriti cijelu Crkvu na potrebu molitve Duhu Svetomu. Od toga su je odvraćali, ali je tek 1893., na savjet jedne susestre koja je imala "dar razlikovanja duhova", uputila papi Leonu XIII. spis. Nazvala ga je Nova gornja odaja a tu je bila Devetnicu Duhu Svetomu.Papi je spis uručen, on ga je prihvatio, pohvalio i blagoslovio.
Ohrabrena time Elena u svojoj 50-oj godini, u travnju 1895., piše svoje prvo od 13 pisama upućenih izravno papi Leonu XIII. Doskora je Papa kratkim papinskim pismom (tzv. Breve) Provida Matris Charitatis za cijelu Crkvu uveo Devetnicu Duhu Svetomu između Gospodinova uzašašća i Duhova. Elena je ohrabrena Papinim odgovorom te je počela osnivati molitvene zajednice Duhu Svetome, a nazvala ih je „Sveopća gornja odaja“. Potom je napisala Klanjanje i molitve Duhu Svetome koje je potpisao jedan svećenik, uvjerena da će tako naći veći odjek. Nakon Elenina petoga pisma papa Leon objavljuje encikliku Divinum illud munus (Onaj božanski Dar) 1897., u kojoj sažima novozavjetna iskustva Duha Svetoga te promjene koje Duh izvodi u pojedincima. Duh je onaj koji Gospodinovo djelo u svijetu nastavlja. On Crkvu stvara, okuplja, preko njega se opraštaju grijesi, on je snaga epikleze u sakramentima, on dijeli svoje darove i izvodi učinke u pojedincima po plodovima. Iste godine Papa ju je primio u privatnu audijenciju, a s papinskim odobrenjem zajednicu je prozvala Oblate Duha Svetoga.
Nakon smrti svoje majke (1897.) izabire Mariju za majku. Marija je zaručnica Duha Svetoga, ona je njoj „Učiteljica u slušanju, čekanju, zazivanju Duha Svetoga u Gornjoj odaji“. Sastavlja i krunicu Duhu Svetomu u kojoj zaziva Mariju kao onu koja je iskusila djelovanje Duha Svetoga za začeća Sina Božjega, ona promatra djelovanje Duha u djelu svoga Sina, a zajedno s ostalima iščekuje izljev Duha Svetoga u Gornjoj odaji.
Za jednoga euharistijskoga slavlja papa Leon imao je prigodu čuti ("audicija") razgovor između Gospodina i Sotone, koji je tražio dopuštenje da "rešeta" Crkvu cijelo jedno stoljeće. Gospodin mu je to dopustio. Prestravljen time Papa uvodi molitvu Sv. Mihovilu arkanđelu, koja se molila na kraju svete mise sve do novoga misala, nakon Sabora. Jubilarnu, 1900., Papa je posvetio Božanskom Srcu Isusovu. Znamo da je Marija tražila od vidjelaca u Fatimi posvetu Rusije i svijeta njezinu Prečistom, Bezgrješnom Srcu. Na savjet s. Elene Guerra Papa još jednom, 1902., u svome pismu poziva sve biskupe cijeloga svijeta za obnovu vjere u snazi Duha Svetoga. Upozorio je kako je njegova enciklika o Duhu Svetome naišla na mali odziv. Svi su biskupi pozvani širiti encikliku i uvesti Devetnicu Duhu Svetome.
Povijest djelovanja Duha Svetoga u 20. stoljeću
Na poticaj bl. Elene Guerra, ali snagom papinskoga autoriteta, uslijedili su neobični i zanimljivi događaji u 20. stoljeću koji se mogu obilježiti kao "novi Duhovi",novi izljev Duha Svetoga, štovanje Duha u cijeloj Crkvi, obnova darova Duha Svetoga. Poticaji su došli odozgor, a odjeknuli su ponajprije među običnim vjernicima, većma nego u hijerarhiji. Rekosmo, Papa je posvetio jubilarnu godinu 1900. Srcu Isusovu, a na Novu godinu 1901. svečano je u Rimu on osobno intonirao, zapjevao himan Duhu Svetomu Veni Creator Spiritus. Njegov vapaj, usrdna molitva Duhu, iste je večeri zbilja odjeknula, ostvarila se, ne u Rimu, nego na drugom kraju svijeta, u Los Angelesu (Maria de los Angeles – Marija Anđeoska, Porcijunkula). Te večeri u jednoj biblijskoj školi zbilo se iskustvo "govora u jezicima" – glosolalija, kao u Pavlovo vrijeme.
Jedna od sudionica molila je da se na nju polože ruke i uslijedilo je ono što imamo zabilježeno u Novom zavjetu. To je začetak pentekostalizma. Dakle, odjeknulo je ne u Katoličkoj Crkvi, nego u protestantskoj, a 1906. imamo temelje pentekostalnoga pokreta, snažne želje za pjevanjem, svjedočenjem, evangelizacijom, među crncima i bijelcima, u Americi, što bijaše u doba rasne segregacije nezamislivo. Vrijeme je to putujućih propovjednika koji su "budili"Ameriku, ali i druge krajeve svijeta, poglavito Afriku i Aziju. Godine 1963. pokret se prozvao Karizmatskom obnovom, a od 1967. zahvatio je Katoličku i pravoslavne Crkve. Otada imamo i pojavu tzv. mesijanskoga židovstva, Židova koji priznaju Isusa Mesijom, ali ne žele stupiti u Crkvu.
Koncilski dokument o jedinstvu kršćana (Unitatis redintegratio) dao je novi zamah jedinstvu, poglavito u molitvi, slavljenju, evangelizaciji. Dokument priznaje da se prisutnost i djelovanje Duha Svetoga dade otkriti i u drugim kršćanskim zajednicama.
Značajka karizmatskoga pokreta i obnove jest neposredno iskustvo vjere. Poziv na obraćenje, na obnovu i prihvat krsnih obećanja, obnova vjere i vjernosti Isusu. Neposrednost u molitvi, obraćanju Isusu Kristu, uskrslomu i proslavljenom. Snažna ljubav prema Isusu i Božjoj riječi, novi način slavljenja Boga, snažno svjedočenje, konkretno iskustvo Duha Svetoga (tzv. "krštenje u Duhu"), iskustvo darova Duha. Osoba ima iskustvo oproštenja grijeha, da je ljubljeno Božje dijete; laici se spontano angažiraju u crkvenim zadaćama, službama koje njima pripadaju, a stil te način pjevanja i hvale naskroz je ekumenski.
Karizmatska obnova širi se diljem svijeta, napose u Latinskoj Americi, Africi, Aziji. Nešto slabije u Europi koja se sporo otvara. Rađaju se molitvene zajednice gdje je u žarištu štovanje Duha Svetoga, snagom Duha novi pristup i odnos prema Bogu Ocu i Sinu, sakramentima, klanjanju. To je ono što je htjela bl. Elena Guerra. Sv. Ivan XXIII. proglasio ju je blaženom. Ona je prva blaženica njegova pontifikata, a prigodom saziva Drugoga vatikanskoga sabora usrdno je molio cijelu Crkvu da moli za Nove Duhove.
Računa se da danas u Katoličkoj Crkvi ima više od 300 milijuna osoba koje imaju iskustvo Duha Svetoga, a među kršćanima oko 600 milijuna. Američki vatikanist John L. Allen u svojoj knjizi Novo lice Crkve. Budućnost katolicizma među suvremene trendove koji utiskuju svoj snažni biljeg današnjoj Crkvi ubraja upravo "duhovski pokret", karizmatsku obnovu. Uvijek pak vrijedi pravilo "razlikovanja Duha i duhova", sukladno onomu što Pavao piše u najstarijem novozavjetnom spisu, Prvoj Solunjanima (5,16-21): „Uvijek se radujte! Bez prestanka molite!... Duha ne trnite! Proročke govore ne prezirite! Sve ispitujte! Dobro zadržavajte!“ Smjernice vrijede onodobno za Solunjane, Korinćane, Efežane, ali i danas, u stanovitoj poplavi karizmatika i nazovikarizmatika.
Fra Tomislav Pervan
