Odlomak iz Izaije čitamo u njegovoj cjelini na Veliki petak. Isus u evanđelju najavljuje svoju smrt, po treći put, a učenici su spori u shvaćanju, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju. Nakon godina drugovanja kao da nisu ništa naučili u Gospodinovu okružju (poslije će Isus uputiti isti prigovor onoj dvojici na putu u Emaus). U našem svakodnevnom životu nema većeg razočaranja nego kad nakon godina drugovanja i prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije ni shvatila ni razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove. S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus. Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s desne i s lijeve. Namjesto 'fotelja' Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, poći njegovim križnim putom. Što im nudi? 'Kalež', novo 'krštenje', gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu, Učitelju.
Isus se poistovjećuje sa 'Slugom Jahvinim' iz Izaije te polaže svoj život kao žrtvu pomirnu i otkupnu, 'za sve'. Učenici uglas prihvaćaju Isusovu ponudu: i kalež, i patnju, i progonstvo. Samo dokle i do kada? Prevrnemo li u istom evanđelju samo dva lista naprijed, vidjet ćemo ishod toga njihova lakovjernog obećanja. Kad je u Getsemaniju postalo 'vruće', "svi ga ostaviše i pobjegnu" (Mk 14,50). Doduše, Ivanovo Evanđelje kuša donekle ispraviti sliku o 'Ljubljenom učeniku', gdje se redovito misli na Ivana Zebedejeva, ali je ono nastalo poslije i ima svoju specifičnu nakanu. Evanđelist je Marko stariji i vjerodostojniji u izvješćima. Da su dvojica Zebedejevih u svom mladenačkom idealizmu i zanosu mogli samo načas pogledati u budućnost, što čeka Učitelja i njih, ne bi se onako olako izjašnjavali i izgovorili „Možemo“. Tko nam jamči da ćemo u odsudnom trenutku biti hrabri i ne zakazati? Samo i jedino povezanost s Bogom, odnosno s Isusom Kristom. Daleko više može vjera i povjerenje od svih izljeva hrabrosti. Čovjek će biti daleko čovječniji, snažniji, vjerodostojniji, što je tješnje povezan s Gospodinom.
Cijelo 10. poglavlje u Marka zapravo obrađuje tematiku kušnje i pada, odnosno postojanosti u kušnji i njezinu nadvladavanju. Isus je u pustinji nakon četrdesetdnevnog posta bio trostruko kušan: kušnja bogatstva, moći, ugleda, vlasti, karijere. Sotona mu nudi sve u izobilju, samo ako ga bude slijedio, ako mu se prikloni. Iskonska kušnja s kojom su suočeni prvi ljudi, Adam i Eva, ponavlja se u svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Isus nadvladava kušnje i time daje primjer svojima. Ovo poglavlje obrađuje trostruku tematiku: braka, bogatstva i moći. Time kao da u zametku imamo utemeljenje triju zavjeta u Crkvi (čistoće, siromaštva i posluha, odnosno poniznosti). Tome se suprotstavljaju trostruka požuda (tijela, očiju, oholost života), i ako im se čovjek prepusti, onda škodi svome bližnjemu, a još većma samomu sebi. Ono što bi moglo poslužiti normalnu razvoju čovjekova života, postaje zamkom, porokom, stupicom.
U ovome sklopu zavjeti ne bi bili 'krjeposti', ili uvježbavanje u krjeposnom načinu života, nego kao put otkupljenja, oslobođenja. Put do novog čovjeka, novog srca. Put iz otuđenja u slobodu. Stoga Isus daje prvenstvo pojedincu, osobi, pred društvom. Pojedinac mora iskusiti spasenje, spašenost, mora se istrgnuti iz svih oblika otuđenja. Spasenje nadilazi i pojedinca i društvo, a postoji patnja koja se ne da riješiti ni socijalnim, a ni političkim putem. I u najboljim i najoptimalnijim socijalnim uvjetima i strukturama može čovjek skapati i umrijeti od otuđenja. Optimalne strukture ne čine čovjeka automatski dobrim, zrelim, kreposnim bićem. Isus je uvijek imao u zreniku Oca i čovjekov odnos prema njemu, a tek iz egzistencijalnog odnosa prema njemu slijedi pravi, ispunjeni i osmišljeni život.
Zato kraljevstvo Božje i ustroj tog kraljevstva nema ništa zajedničkog s ovozemaljskim sličnim ustrojbama. Njegova se misao stubokom suprotstavlja bilo kakvoj vrsti nasilja, gospodarenja, moći, zlosilja (kao da i ovdje čujemo blizu jeku one Jotamove basne iz knjige Sudaca /9,7-15/ gdje glog postaje kraljem nad svim voćkama i stablima. I po(r)uka je jasna: Tko se otima za vlast i premoć? Samo klatež, bezvrijedno, koje nikomu ne koristi, a svakomu škodi!) U Isusovu viđenju imamo jasni sukob starog i novoga. Čovjek je dužan davati danak starom poretku i nemoguće ga je tako lako promijeniti. Samo s tom razlikom što Isus veli: Tako ne smije biti među vama, otkupljenicima, spašenima. Među vama moraju vladati novi odnosi. Služba u zajednici Crkve mora biti to što i ime kaže: Služenje! To je nutarnja identifikacija i identitet zajednice. Zajednica je Božje djelo i nemoguće je ulijevati 'novo vino u stare mijehove'. Svaka služba ili služenje u zajednici služba je Istini, Evanđelju, a ne većinskom ili općem mnijenju. Isusova riječ nije teoretiziranje o načelnim pitanjima ljudskih međuodnosa, nego je to zbir životnih načela koji su nužni i ostvarivi, želi li čovjek služiti Isusu Kristu. Vjernik (u evanđelju ocrtan u liku najbližih Isusovih učenika) sudbinski se uključuje i povezuje s Isusom Kristom. On je 'na putu s njime' (r. 32), tj. na putu prema Jeruzalemu i Golgoti.
Isus nije, kako su ga neki htjeli prikazati, društveni prevratnik. Nije pozivao na prevrat niti na rušenje postojećih ustrojbi. Nije očekivao boljitak u svijetu promjenom struktura ili rušenjem vlasti, ma kako i koliko ona bila nečovječna. On je glasnik obraćenja, obraćena i preobražena srca. To se srce mora staviti u službu čovjeku. Promijeni li se poredak ili strukture, a ne istodobno i srce, stvara se bezdušni prostor koji se doskora prevraća u nasilje i strahovlašće. Služba, a ne gospodarenje, podaruje svakoj vlasti toplinu i čovječnost. Takva je služba onda ljubav, jer ljubav uvijek služi. Ljubav mijenja dvojako: I onoga tko ljubi i ljubljenu osobu. To onda mijenja svijet i njegov poredak. Stanje nikad nije bilo idealno. Obmana je očekivati takvo nešto. Uvijek su ljudu u procijepu, krizi. Pisac poslanice Hebrejima kuša svojim spisom koji je malo oduža homilija ugroženoj zajednici uliti svježe krvi i oduševljenja u životnoj borbi. Pogled upire neprestance u Isusa Krista. A mi, ljudi pod teretom života i obveza, grijeha i padova smijemo podignuti pogled i zagledati se u Isusa Krista, predvodnika i krčitelja puta, mostograditelja između Neba i zemlje.
