U njoj se očituje savršeno jedinstvo Oca i Sina, predanost u Očevu volju. Proslava Oca u Sinu da bi Sin zauzvrat proslavio Oca. Kao nijedan novozavjetni pisac Ivan neprestano naglašava u svome evanđelju "čas", "trenutak", "sada".
Nije to trenutak koji se dade odrediti urom, vremenski rok, već odlučni trenutak povijesti spasenja usredišten u njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Za Ivana je važan sadržaj pojedinog spasenjskog trenutka, a taj je određen onim što se zbiva konkretno s Isusom. Već kod poziva prvih učenika odlučan bijaše onaj popodnevni sat, isto i za čuda u Kani Galilejskoj u odgovoru Majci. Isus čini pojedini trenutak onim što on zapravo jest, to je zauvijek trenutak, kairos spasenja za svemir i čovječanstvo. Odnosno svakog pojedinog čovjeka.
Ovaj prizor u dvorani Posljednje večere trenutak je molitve za "proslavu" Sina u Ocu, Oca u Sinu. Cjelokupni Isusov život samo je neprestani dijalog, dvo-govor s vlastitim Ocem na nebesima. Isus je savršena dijaloška egzistencija. Isusova proslava ujedno je i potvrda Isusovih božanske opunomoćenosti. Otac mu daje vlast nad svim stvorenjem, nad cjelokupnim čovječanstvom. Naglašeno je to u cijelom evanđelju: "Otac ljubi Sina i sve mu je dao u ruke" (3,35). On je od Boga autoriziran, ovjerovljen, ne da sudi, već da spasi i podari vječni život onima koji u nj vjeruju. Uvijek ima prednost spas pred sudom i osudom. Život pred smrću. Pogotovo je važno uočiti u Ivana bitnu razliku između "bios" i "zoe". Zoe kao punina života, utemeljena u teologiji i kristologiji (Bogu i Kristu).
U svome evanđelju Ivan samo na tri mjesta rabi puni naslov: Isus Krist (1,17; 17,3; 20,31). Božji veleposlanik, ovlašten svime da govori u Očevo ime. Tko njega priznaje, priznaje samog Boga, tko njega odbacuje, odbacuje Boga. U njemu se dijele duhovi. Nemoguće je dijeliti Oca od Sina, a prava je spoznaja Boga vezana uvijek uz osobu Isusa Krista. Isto je nemoguće dijeliti Isusa od njegova djela. Njegovo djelo nije nešto pridodano njegovoj osobi. Njegovo djelo ne stoji spram njega kao djelo nekog umjetnika, slikara, kipara, pjesnika ili filozofa i ne može se promatrati izdvojeno od osobe. Ono nema svog života bez autora.
Isus se poistovjećuje, on je identičan sa svojim djelom koje je izveo u povijesti. Objekt i subjekt se posvema poklapaju. U njemu se stapaju u jedno i zato u trenutku smrti može reći kako je sve dovršeno! Životno je djelo zaokruženo u cjelinu upravo u smrti. Svi su ljudi adresati Isusova djela. Svakomu je upućen poziv. Učenici su ga čuli i ostali uz Učitelja. Stoga za njih moli, njih koji neprestano bijahu uz njega.
Isusov je nauk polučio kod učenika stanovit uspjeh. Isus nije požnjeo samo neuspjehe za svoga života, bilo je pojedinaca koji su mu pristupali, kod njega ostajali, ostajali u njegovoj blizini i ti tvore nukleus, zametak onog što se kasnije zove Crkvom. U njoj vidi Isus božanske temelje, Božje djelo, i Crkva nije ljudska tvorevina, već ima svoj iskon u Božjoj promisli i djelu. Zato je Crkva čisti Božji dar, milost ovom svijetu. Njezina je bitna odrednica "čuvati Božju riječ", a ta je riječ istovjetna s Isusovom riječi.
Ta riječ utemeljuje Crkvu i riječ joj daje jamstvo opstojanja. Tim više što je Isus sam zadnja, konačna Božja Riječ čovječanstvu, a učenici su spoznali kako sve Isusovo ima svoj izvir i uvir u Bogu. Učenici su nužne karike u prenošenju Riječi, Objave. Otac šalje Sina, Sin šalje učenike (Otac šalje Sina, Sin i Otac Duha, Duh i Sin Crkvu!). Vjera u spoznaji, spoznaja u vjeri, to je posve osobni korak koji učenik mora učiniti pred Isusom što ga onda vodi u zajedništvo sa samim Bogom.
Središnjica Isusove osobe ocrtana je upravo u ovoj Isusovoj molitvi. Isus je tu kao objavitelj Boga i Božjeg imena. Za to ime znamo iz Gospodinova razgovora s Mojsijem na Sinaju: "Ja jesam", a u Isusu (="Bog je spasitelj") očituje se Bog kao nazočno spasenje i ponuda spasenja svakom čovjeku. Ponuda spasa, sreće i smisla. Spoznati to ime, ostati u tome imenu, to je srčika naše vjere i vjerovanja. Spoznaja Boga i onoga koga Bog šalje, Isusa Krista konačni je cilj našeg života ovdje.
Spoznati je moguće samo kroz ljubav i predanje. Toliko smo puta naglašavali kako kršćanstvo nije ponajprije etika, moral, skup propisa i vjerskih pouka, dogmi, već je on misterij, tajna. Tajna odnosa između Boga i čovjeka, tajna ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu. Kršćanstvo nije katedrala uzvišenih misli, već proces uranjanja i spoznavanja Isusove osobe.
Upravo je to bitno za naš sadašnji trenutak. Danas imamo s jedne strane proces raslojavanja u Crkvi: zanesenjake, entuzijaste, karizmatike koji tvrde kako su ispunjeni Duhom Svetim a na drugoj strani suhe teoretičare. Dakle, neposrednost religijskog doživljaja koji ruši akademske okove ili stezulje teologa i profesora te dogmatike koji paze na svaku riječ.
Ti profesori su često nalik kemičarima koji nikada nisu (po)pili vina, a znaju mu kemijsku formulu. I kako onda može takav pjevati hvalopoj vinu? Stoga se obnovitelji pitaju, kako mogu vjerovati ljudi koji poznaju samo istine, dogme, a nisu uronili u Tajnu, ljubav? Obnova može doći samo iz duboke osobne vjere, iz jedinstva čovjeka s Isusom Kristom i njegovom osobom. A to je uvijek plod susreta, plod obraćenja, predanja te prepuštanja vodstvu Duhu Svetome. Plod temeljite životne odluke za ovoga Jednog, za Isusa Krista. Tako se postaje prema Isusovu poimanju sol zemlje i svjetlo svijeta.
Sadašnjost je ispunjena spasenjem jer je to trenutak, jer je to odlučni kairos Sina. Sve proistječe iz njega i slijeva se u njegovu osobu. Gospodin uvijek ostaje svojima istinski uzor. U svemu. Ovdje je on uzor molitelja. Vjernici i učenici u svim vremenima trebaju se u njega kao molitelja ugledati. On je orijentacijska točka, on je središnjica i uporište njihova odnosa prema Bogu. Isus daje smjer i smisao svakoj našoj molitvi.Tko hoće, tko želi oblikovati u sebi nutarnjeg čovjeka, prema slici koju nosi u sebi, imat će uspjeha samo onda ako pred sobom ima uzor prema kome se mjeri i orijentira. Nitko neće nadići svoju ljudsku osrednjost ili prosječnost, ako pred sobom nema velika uzora. Koga je doživio, s kime je živio, u koga se može zagledati. Jer život ideala u koji se zagledamo, sklad njegove osobe pomoć je da čovjek u sebi skupi u jedinstvo svoje rasute snage, kompas je na putu vlastitog očovječenja. Susret s takvim bićem postaje odlučnim doživljajem u vlastitu životu. Isus je imao svoje životno uporište u intimnom jedinstvu s Ocem. Otac je bezdan ljubavi, svjetla, istine, života. Iz toga je on živio i u tome nam ostavio zoran primjer.
U našem jedinstvu s Bogom, koji je otac svih ljudi, spoznat ćemo i iskusiti jedinstvo sa samima sobom. Doživjet ćemo i druge kao svoju braću i sestre. Tako nam postaje moguće okrenuti Isusovu riječ, kako moramo tražiti najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a drugo ćemo dobiti na dlanu; u potragu najprije jedinstva s Bogom koji je izvor svega života i sve će nam se ostalo nadodati.
Očitovanje tog jedinstva nosivi je temelj vjerodostojnosti evanđelja i učinkovitosti njegova navješćivanja u svijetu. Jer samo oni čije je srce ispunjeno Bogom mogu prenositi ljubav u svijet i vraćati svijet u jedinstvo s Bogom. Svetci su nam i u tome istinski uzori.
Fra Tomislav Pervan
