BOG JE BOGAT, NE SITNIČAV Iv 3,31-36
Završnica razgovora s Nikodemom, zaključne misli i spram Isusova Preteče - Ivana Krstitelja. Tko je od zemlje, govori zemaljski. Što to znači? Dovoljno je samo otvoriti jutarnje novine i vidjeti toliko komentara upravo na to zemaljsko ponašanje čovjeka koji je odozdo, koji zemaljski misli, koji ima samo perspektivu karijere, konkurencije, novca, umnažanja zemaljskih dobara, laktanja, interesa, uništavanja drugih, neistomišljenika. Tako se oblikuje zemaljsko mišljenje i govorenje, tako se rađa svaki oblik neljudskosti, raščovječenja čovjeka. Sve se vrti u istom začaranom krugu zemaljskih promišljanja i djelovanja. Ljudi su u toj perspektivi samo jedna bezlična, amorfna masa i gradivo. Oni ostaju uvijek samo zemaljski, misle, umuju, govore i djeluju zemaljski.
Isus dolazi odozgora, s neba. I što on kaže, istina je i ostaje. On izgovara Božje riječi, on je zapravo sam Božja završna Riječ. Temeljne su poruke teksta: U Bogu su i istina, i ljubav, ali i srdžba zbog ljudske nevjere. Čovjek može uskratiti Bogu posluh, posluh Riječi. Ali onda navlači na sebe osudu. Isus nadmašuje Preteču u svakom pogledu. Ivan svjedoči za Isusa. S Isusom dolazi zaokret od 180 stupnjeva. Namjesto odozdo stvari se odvijaju iz posve drugoga smjera, odozgor, s Neba. Ljudi žive ili iz Duha Božjega ili duha zemaljskoga, ljudskoga.
Otac je zauvijek stavio sudbinu ljudi u ruke svoga Sina. I nema puta do Boga, do spasenja mimo ovoga Isusa. Nakon uskrsne pobjede i za nas se sve odlučuje u Isusovoj osobi. Jedini i jedino Isus donosi istinsku, potpunu objavu o Bogu i čovjeku. Kao Sin on je 'gore', kod Oca čuo i vidio što svjedoči ljudima u svojim riječima. Vjera ubuduće nije više nikakvo govorenje onoga što drugi misle da je vjera, nego uranjanje u samo Isusovo iskustvo Duha.
Bog daje Duha u neograničenim mjerama. Bog ne škrtari, nije on sitničav. Bog nije kalkulant koji računa, 'račundžija', nema svoje računice kad je riječ o slobodnu čovjeku i čovjekovoj slobodi. To je upravo značajka Boga koji je bogat svime, darežljiv, koji se ne da ničim ograničiti. Sve ljudsko jest ograničeno i nesavršeno. I ono što Isus kao Božji poslanik ima reći, makar podliježe ograničenosti ljudskoga rječnika, ipak nije podložno ograničenosti ljudskoga govora. On govori božanske zbiljnosti, on nadilazi sve stvoreno.
Otac mu je dao, predao jednostavno sve. Dao mu je čak ovlast uskrisavati i mrtve. On čini ono što je vidio u Oca, on govori ono što je čuo od Oca, on jednostavno u svemu traži Očevu čast, slavu i volju. Otac je u Sinu, Sin je u Ocu. Po Isusu čovjek treba spoznati i iskusiti svu istinu, imati udjela u ljubavi kojom Otac ljubi Sina, a Sin Oca. I tako doći u život. A život je vječni spoznaja Oca po Sinu u Duhu Svetome. To je zadaća našega života. Čovjek koji se svim srcem ne izruči Isusu, ne može imati udjela u vječnom životu. To je jasna Isusova poruka. Zapravo, riječ Oca koji je predao sav sud Sinu.
Pitamo li Novi zavjet što je to čovjek, onda bismo mogli odgovoriti s Ivanovim Evanđeljem: Čovjek je biće koje je Bog do te mjere ljubio da je radi njega poslao na ovaj svijet svoga Sina. Međutim, na taj odgovor dao bi se nadodati i drugi. Čovjek je naime ono biće koje bijaše sposobno ubiti onoga koga mu je Bog poslao, ubiti Dar. Čovjek je do te mjere bio zaslijepljen, toliko je bilo u njemu zloće i razorne snage da je uništio na križu samoga Božjeg Sina.
Kad nam netko postavi pitanje, što povezuje one koji su Isusa smaknuli s nama, odgovoriti možemo: Sve nas povezuje ista zajednička odgovornost. Pismo nam pak daje i treći odgovor na upit što je i tko je čovjek: Čovjek je biće koje živi iz sudbine i od sudbine Isusa Krista. Na nama još uvijek počiva Božja ljubav, ali i odgovornost za ono što je učinjeno Isusu Kristu.
Nikada ne ćemo doznati istinu o sebi promišljajući sebe ni svoju osobu, promatrajući sebe kao u zrcalu, nego ćemo otkriti istinu o sebi tek u odnosu prema drugima, kako se prema ljudima odnosimo, što nam je bitno, odnosno prema čemu se odnosimo na bitan način, egzistencijalno, životno. Što daje našemu životu smjer i usmjerenje, što smo mi kao ljudi, što je sadržaj našega života, što nas ispunjava u bitnome.
I upravo je to temeljno pitanje Ivanova Evanđelja: Iz čega živimo, od čega živimo, čime se hranimo. U tome Evanđelju Isus govori o dvije razine života: 'bios', što je, danas prevedeno, 'biologija', te 'zoe', viši stupanj života, „zoologija“. Treba se izdići na taj stupanj. Čovjek može definirati sebe kao onoga koji je rođen odozgor, koji živi na zemlji, a zapravo je on po Isusu i u Isusu novi Adam. Može se ponašati kao onaj koji je zatvoren u zemaljsko, prolazno, u krvotok smrtnosti i uzaludnosti. Onda ostaje prah i u prah se vraća. Ili će se vrtjeti u krugu, začaranom, ili će probiti u Isusovu Duhu začaranost zemaljskoga i otvoriti se vječnosti.
U svemu svome djelovanju Isus je imao utemeljenje odozgora! Bog ga je ovjerovio, dao mu vlast, dao mu sud, i nije bilo nikakvih granica njegovu ponašanju. Obarao je zidove između ljudi, pred njim su svi braća, sinovi istoga Oca. Otvara čovjeku perspektivu budućnosti.
Ili kao što se izrazio pisac Bernanos stavljajući u usta umirućem svećeniku sljedeće riječi: "Ne postoji više carstvo živih niti carstvo mrtvih, postoji samo još jedno carstvo ljubavi u kome smo svi nerazdvojivo povezani... Sve je milost i dar". Moguće je promijeniti svijet iz Isusove perspektive, uliti mu novu nadu i budućnost. Na to smo pozvani u ovome uskrsnom vremenu. Jer Uskrs je novo stvaranje, iz ništavila, iz smrti rađa se novi život.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje
