Zašto bi Isus plakao nad Jeruzalemom? Zašto bi Bog uopće plakao? Sigurno mora biti neka ozbiljna stvar, nešto uistinu gadno da Boga natjera na plač. Zanimljivo, jedini evanđelist Luka donosi odlomak u kojem Isus plače nad gradom Jeruzalemom. Već je Isus najavio propast grada Jeruzalema, što se uistinu i ostvarilo; Isus je umro 33. godine, a Jeruzalem je pao 70. godine. Dakle, nije Isus plakao zbog nečega što bi se možda moglo slučajno dogoditi, nego zbog nečega što se uistinu i dogodilo.
Pad grada u smislu uništavanja zgrada i materijalnog, svega onoga što se godinama izgrađivalo ne čini se kao dovoljan razlog zbog kojega bi Bog plakao. Pobijeno je mnoštvo ljudi, bilo je dosta terora, krvoprolića, no bilo ga je i prije, bit će ga i poslije kroz ljudsku povijest, istina, oduzimanje života nije Bogu milo, no jedan Bog zasigurno to promatra još dublje. Jer je on sam na drugom mjestu rekao – ne bojte se onih koji ubijaju tijelo. Što bi onda mogao biti razlog njegova plača? Propast duša?
Bog zna najdublji razlog zašto pojedini grad pada. Nije zbog ekonomske, političke ili gospodarske situacije, iako će to svijet tako opisivati, već, kako to sažimlje Romano Guardini u svojim razmatranjima nad ovim odlomcima: “Ono što se tu naviješta nije nikakva politička katastrofa. Naravno da je i to, da će kao takva biti opisivana u povijesti; ali iz načina na koji Isus govori o tom događaju vidljivo je da se radi o kaznenoj presudi nad gradom koji nije prihvatio Mesiju.”
“O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir” (Lk 19,42). Bog je došao a izabrani ga narod nije prepoznao. “Kad je napokon došao Mesija, kojemu je sav dotadašnji tijek povijesti židovskog naroda bio podređen, narod nije shvatio čas njegova dolaska, nije spoznao da mu je došlo spasenje, te je tako dovršio svoju neposlušnost. Kazneni sud za to bila je propast svetog grada Jeruzalema” (R. Guardini).
“I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja” (Lk 19,44). Uzrok pada grada Jeruzalema je grijeh. Duhovne stvarnosti izvor su onoga što na van izbija kao posljedica. Ipak, ovo nije novost. Imali smo toga u Starom zavjetu. Sodoma i Gomora su propali jer se u njima na nađe pravednika, dok Niniva nije pala, iako je bilo gusto, upravo zato jer se narod obratio.
Zanimljivo je baciti pogled na jedno mjesto u Starom zavjetu gdje Bog plače: “Zato moram jaukati nad Moabom, plakati nad svim Moapcima, jecati zbog ljudi Kir Heresa. Više nego nad Jazerom, plakat ću nad tobom” (Jr 48,31-32). Dva retka prije Bog objašnjava uzrok plača: “Čuli smo za nadutost Moaba, nadutost preveliku, ponos njegov, hvastanje, uznositost, za oholost srca njegova! Poznajem ja obijest njegovu – riječ je Jahvina – laž njegovih riječi, laž djela njegovih!” (Jr 48,29-30).
Ovime nas Bog uči što je uistinu vrijedno plakanja. No uvijek možemo biti oni koji će odlučiti ne žalostiti Duha Božjega, koji će odlučiti dati Bogu povoda za radost, za osmijeh. Sada kada smo razmotrili uzrok tuge Božje, možda možemo nešto punije shvatiti ove retke: “Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika” (Lk 15,7-10).
fra Ivica Janjić/ofm.hr
