Svijet je bez sumnje izgubio svoju draž; no uzrok njezina nestanka ipak je predmet sumnje. Neki će zaključiti da ju je dotuklo nametanje izvještačene povezanosti ljudi; drugi će pak rastumačiti da je iščezla s dokidanjem prirodnih navezanosti čovjeka. Ni rasprave o povratku te draži nisu manje čujne. Brojni su koji gaje vjeru u nove pustolovine, a ništa manje nije ni onih što vjeruju u ponovno otkrivanje ognjišta. No i jedni i drugi previđaju da je svijet svoju draž izgubio upravo zbog suvišne lakovjernosti. Zbog toga praznovjerja on sve svoje – pa i ono najdublje – povjerava svima, a u svaku danost – pa i onu najpovršniju – povjeruje kao u otajstvo.
Makar ih se često optužuje za laž, riječi rijetko hine, no nerijetko – taje. Tako se ime ruže pridijeva nježnu i mirisnu cvijetu bujnih latica i slatkasta ploda, ali i biljci koja s ružom ne dijeli ni nježnost ni miomiris, ni bujnost ni slatkoću – jerihonskoj ruži. Ipak, jerihonska ruža, koja zaista i raste u Svetoj Zemlji, tumači otajstvo koje ruža tek označava. Za suhih su razdoblja, naime, njezine grančice spletene u beživotnoj hrpi, no čim ih dotakne kiša, rastvaraju se otkrivajući sitan, a čvrst plod koji lako prianja za pustinjsko tlo. A iz njega posvuda hitro niču novi cvjetići.
Mjesec svibanj, koji su Hrvati po ljupkom cvijetu nazivali i rožnjakom, iz očita je razloga posvećen Mariji. No razlog zašto ju se naziva »ružom otajstvenom« i sam je otajan. Dok je Marijina ljubav nježna i miomirisna, bujna i slatka baš kao ruža, upravo je njezina vjera poput jerihonske ruže. Čvrsta od spletenosti s Bogom i hitra od neprianjanja uz čovjeka, Marija je lako povjerovala u svu nevjerojatnost otajstva. Zato joj se svi i mogu povjeriti.
Izvor: Glas Koncila
