„Djeca su budućnost Crkve.“ Koliko često se takve izjave koriste za objašnjenje opsežnog fokusiranja na jednu demografsku skupinu u župi? Od službi za mlade do vjeronauka i katoličkih škola, većina katoličkih župa usmjerava veliku količinu ograničenih resursa na mlade. Uostalom, ako naša djeca propadnu, budućnost Crkve zaista će biti strašna.
Međutim, usprkos svom tom fokusu na mlade ljude, vidimo kako velik broj napušta Crkvu čim postanu punoljetni, odnosno kada se oslobode izravnog utjecaja svojih roditelja.
Pronalaženje odgovora na ovaj problem počinje proučavanjem čimbenika koji utječu na odluku osobe da ostane katolik nakon tinejdžerskih godina. Najveći utjecaj na njih imaju roditelji, kao što je nedavno pokazalo istraživanje istraživačkog centra Pew.
Među onima koji su odgajani u određenom vjerskom duhu … vjerska predanost obitelji usko je povezana sa zadržavanjem nečije religije u odrasloj dobi. Osobe koje su izjavile da je religija bila vrlo važna za njihovu obitelj tijekom odrastanja i čiji su roditelji često raspravljali o religiji, vjerojatnije će se nastaviti poistovjećivati sa religijom svojih roditelja i u odrasloj dobi.
Kod onih katolika kod kojih je religija u obitelji bila “vrlo važna”, oko 73 posto djece ostaju vjernici nakon što odsele iz roditeljskog doma. Ako ona nije “previše ili uopće nije važna”, samo 38 posto ostaju vjernici. Za većinu ljudi koji rade s mladima to ne bi trebalo biti iznenađenje; to znaju iz iskustva.
Istraživanje također ukazuje na posebno važnu ulogu očeve vjere. Izvještaj iz 2000. godine u časopisu Population Studies zaključio je da “prvenstveno religiozna praksa oca obitelji određuje budući odlazaka djece u crkvu.” Točnije, navodi se:
Ukratko, ako otac ne ide u crkvu – bez obzira koliko bila pobožna njegova supruga – samo će jedno dijete od pedeset postati redoviti vjernik. Ako otac redovito ide u crkvu, bez obzira na majčinu vjersku praksu, između dvije trećine i tri četvrtine njihove djece postat će (redoviti i neredoviti) posjetitelji.
Samo 2 posto djece čiji očevi ne prakticiraju vjeru vjerojatno će prakticirati tu vjeru! Jasno je, dakle, da očevi više od ikoga dramatično utječu na buduću vjersku praksu svoje djece, a ako župe žele da djeca zadrže vjeru u odrasloj dobi (što je svrha služba za mlade), trebali bi se fokusirati ne na djecu nego na očeve.
Ipak je ovo biblijska metoda spasenja!
U Bibliji, kad god Bog radi sa skupinom ljudi, svoju energiju ne usmjerava prema cijeloj grupi, već prema posredniku. Pomislite na Abrahama, Mojsija ili Davida: svaki od njih predstavljao je mnogo veću skupinu ljudi. Bog je prvo utjecao i transformirao jednog čovjeka, a zatim je dopustio tom pojedincu da utječe na skupinu koju je sam vodio i predstavljao. To je ujedno i temeljni način na koji djeluje Katolička Crkva: imamo biskupe i svećenike koji dobivaju određene milosti i moći koje se zatim koriste kako bi pomogli laicima da se približe Kristu.
Otac je “posrednik” – “svećenik” – obitelji, domaće Crkve. Stoga ima smisla, i sociološki i teološki, usredotočiti se na očeve kako bi se spasila djeca.
Kako to možemo učiniti? Ako želimo privući i zadržati pažnju očeva male djece, župe će morati izvršiti radikalne promjene. One će se možda činiti vrlo kontroverzne, ali moramo se zapitati: želimo li uspjeh u prenošenju vjere na buduće generacije ili se više bavimo održavanjem statusa quo?
Što se može učiniti da se to promijeni? Evo sedam prijedloga:
1) Uspostaviti slavljenje mise ad orientem. Muškarci će radije slijediti vođu u bitci nego sjediti za stolom za čavrljanje. Kad svećenik prevodi svoje ljude u molitvi, ne samo duhom, već i tjelesnom orijentacijom, on izaziva ljude da ga slijede, a muškarci vole taj izazov.
2) Paziti da su oko oltara samo muškarci i dječaci. U mnogim župama za oltarom je tijekom mise samo jedan muškarac: svećenik. Svi ministranti su zapravo ministrantice, a žene čak i dijele Euharistiju. Muškarci nisu prirodno skloni slijediti žene, mada će žene slijediti muškarce. Vizualni pogled na horde žena oko oltara šalje nepoželjnu i demotivirajuću poruku većini muškaraca.
3) Osigurati tišinu prije i poslije mise u crkvi. Prilikom ulaska u katoličku crkvu ispunjenu žamorom ljudi koji brbljaju prije mise, stječe se dojam da vjernici tamo misu ne shvaćaju ozbiljno. Muškarci žele vjeru koja je iznad svega ozbiljna. Ne traže društveni život; traže nešto čemu će posvetiti svoj život.
4) Pjevati tradicionalne himne, a ne dječje odnosno tinejdžerske pop pjesmuljke toliko popularne danas. Muškarci žele čuti prekrasne pjesme koji će ih nadahnuti na veće visine, a ne tisuću i jednu varijaciju Kumbaya.
5) Uspostaviti muške skupine koje su usredotočene na konkretne, praktične aktivnosti. Većina muškaraca ne želi sjediti u grupi i dijeliti svoje osjećaje na temu nekog odlomka iz Biblije. Žele raditi konkretne stvari. Započnite mušku grupu koja će raditi na raznim projektima, kao recimo rad u kuhinji za siromahe, molitva pred klinikama za pobačaje ili izgradnja kapelice ili Marijine špiljice na župnoj zemlji. Takvoj skupini treba duhovni pastir koji će njihova djela povezivati s njihovom duhovnošću katoličkih muškaraca.
6) Pozivati na žrtvu. Muškarci ne žele slušati iz tjedna u tjedan kako je dovoljno biti “samo dobar”. Žele izazove kako bi postali više uronjeni u vjeru, s praktičnim i konkretnim izazovima. Zato ih pozovite da čine žrtve, poput posta u petak ili hladnih tuševa za prikazivanje pokore za grijeha ili za spasenje duša.
7) Govorite istinu. Svećenici prestanite ublažavati svoj govor. Suočite se s antikatoličkim sekularizmom koji zaokuplja našu kulturu i izravno se pozabavite krizom u Crkvi. Pretvarajući se da na najvišim razinama Crkve nema korupcije samo stvarate dojam kukavičluka, a ne hrabrih Kristovih učenika koje su ljudi voljni slijediti.
Ako želimo da vjera preživi u budućnosti, neophodno je da danas pridobijemo očeve. To neće biti nipošto lako. Župe moraju promijeniti u potpunosti svoj način razmišljanja kada je u pitanju pomoć mladim ljudima, preusmjeravajući svoj fokus s mladih na jačanje vjere njihovih očeva. Tek tada će nove generacije imati priliku. Ako spasimo očeve, spasit ćemo mlade i budućnost Crkve.
Eto, Jahve, Bog tvoj, stavio je preda te tu zemlju.
Ustaj! Zaposjedni je, kako ti je rekao Jahve, Bog otaca tvojih. Ne boj se! Ne strahuj!’
(Pnz 1, 21)
