Uvečer, 28. svibnja 1942. učiteljicu su Ivanku partizani javno saslušavali na trgu u Sodražici. Ondje su je doveli istučenu i stavili pred rulju ljudi. “Drugovi komesari ” su je ispitivali zašto je svojim utjecajem, omiljenošću i pomoću svog muža Franca Novaka širila neraspoloženje prema Oslobodilačkoj fronti.
U srijedu, 3. lipnja 1942. partizani su došli u njezinu kuću, koju je straža čuvala. Ivanka tih dana nije smjela izlaziti iz kuće. Tukli su je do krvi. Nakon toga odveli su je u privremeni partizanski tabor, isprebijanu i krvavu.
Ubojice su učiteljicu Ivanku doveli do šumarka, na točno određeno mjesto.Zapovjedili su joj da mora sama sebi iskopati grob. Molila ih je da je puste živjeti dok joj se dijete rodi.To je dijete ćekala s osobitom radošću i blaženom željom. Ono je bilo plod njezine velike ljubavi, u kojoj je živjela s njezinim mužem Francom. Njezine molbe grubijani nisu htjeli ni čuti. Morala je i dalje kopati, s trnokopom i djetetom u sebi. Njezino je kopanje bilo jecanje u noći.
Partizani su je zadavili a njezino tijelo sa živim djetetom u njezinom tijelu, bacili su u tu plitku rupu, pokrili ga njezinim ogrtačem i zatrpali je. Četvrtoga kolovoza 1942. pronašao je Vlasnik zemlje, vidio je da iz zemlje viri dio odjeće, ogrtača. Nakon kratkog kopanja, vidio je izmučeno tijelo učiteljice Ivanke. Kod nje su našli nalivpero i napola uništeno pismo, koje je čuvala na svojim prsima.Ta je mučenica, prije smrti, u svojoj sobi, na papiru, napisala svoje posljednje riječi. Napisala ih je u spomen svome nerođenom djetetu.
