Moji sinovi, suprug i ja sjedimo na bijelom pijesku floridske zapadne obale i gledamo sunce dok zalazi. Oko nas stotine ljudi okrenute prema narančastoj lopti koja već dodiruje more. Tišina. Znamo da će čarolija trajati samo nekoliko trenutaka i nitko ju ne želi propustiti.
Neko dijete pita mamu gdje sunce spava, tinejdžerice se namještaju za selfie, jedan starac sjedi sam na pijesku s rukom ispruženom kao da grli nekoga koga više nema. Kad i posljednji komadić sunca nestane u vodi djeca, tinejdžerice, starac, moji sinovi, suprug i ja plješćemo božanskoj izvedbi nečega tako običnog, a svaki put jednako zadivljujućeg. Osjeća se radost u zraku, neka posebna lakoća.
Prelijepo. Teškoće, boli i brige prerastaju u zahvalnost za trenutak koji nam je dȃn, bez zasluge. Iz čiste Božje ljubavi, one koja pokreće svijet i cijeli svemir. Ostajem sjediti jer volim gledati more. Zapravo vidim samo površinu – namreškane valove, morsku pjenu, poneku pticu... Mogu samo zamisliti kompleksni život koji se odvija u dubinama, očima nevidljiv.
Promatram ljude oko sebe i pomislim da, kao kad gledam more, vidim samo njihovu površinu. Ne vidim njihove životne priče, radosti, tuge, ali znam da smo ispod površine i izvan životnih situacija koje nas određuju, jedni drugima vrlo slični. Bez obzira tko smo, gdje živimo i što radimo, svima izlazi i zalazi isto sunce. Svima je darovan isti broj sati u danu. Svi smo dio iste Ljubavi, čak i onda kad ju ne prepoznajemo – kad nas napinju životne bure i oluje, kad nas vjetrovi ušutkaju tako da jedva dišemo ili kad smo zaslijepljeni blještavim odrazom sunca na površini mora.
Iz prve ruke
„Nisi trebala pričati o ženama koje su žrtve trgovine ljudima. Mi taj problem ovdje nemamo”, veli mi nakon mog nastupa organizatorica glazbeno-inspirativne večeri u crkvi jednog bogatijeg američkog gradića. „Trgovina ljudima je svačiji problem”, kažem. „Na oholost, pohlepu, nezasitnu požudu za moći i izobiljem svatko od nas utječe svojim ponašanjem – hranimo ju i podržavamo, makar potpuno nesvjesno. Ali ako ni ne pokušamo razumjeti da svojim doprinosom, konzumacijom, podržavamo one koji doslovce kupuju i prodaju ljude zbog zarade i vlastitog užitka i sami postajemo dio problema”, pojašnjavam joj, nadajući se da će me čuti. Sve je krug. I sve je povezano.
Blais, moj najmlađi sin, dolazi iz škole. Ide u četvrti razred. Uzbuđeno vadi papir iz torbe i objašnjava mi kružni tok vode. Otvara slavinu i puni čašu. „Ova se voda negdje pretvorila u vodenu paru, pa se kondenzirala i u oblaku došla do nas. Možda je baš tu vodu pila baka u Zagrebu!”
Nekoliko godina nakon tog otkrića, Blais lijeva vodu u čaše i poslužuje ih gostima: Clemmie i njezinoj prijateljici. Clemmie je bila tri desetljeća u ropstvu prostitucije i ovisnosti. Život joj se odvijao između zatvora, skitnje, ulice i skupih hotelskih soba. Danas vodi organizaciju Nashville Peacekeepers i nudi alternativne programe mladima okruženim drogom, kriminalom i prostitucijom. Blais je sluša dok govori o dečkima njegove dobi – 11, 12 godina – koji odrastaju u sredinama u kojima nemaju prilike uvidjeti da postoje i druge mogućnosti. „Dilanje droge je brza zarada. Klinci vide dilera koji vozi dobar auto i nosi dizajnersku odjeću, a s druge strane vlastitu majku koja radi dva-tri posla da bi ih samo prehranila. Mnogi od njih samo žele pomoći majci dodatnom zaradom, ali droga i kriminal vode samo u jednom pravcu – u propast. I u zatvor.”
Clemmie navodi nekoliko primjera kojima želi upozoriti moje sinove na svodnike koji za seksualnu trgovinu vrebaju djevojke i mlade dečke. Daje nam smjernice kako ih prepoznati i kako pomoći djeci, koja su najlakše žrtve.
Usred večere zazvoni joj telefon. „Hoćete li se javiti mom prijatelju? Uključit ću kameru, vi mu samo mahnite”, pita me. Na zaslonu njezinog pametnog telefona vidimo zatvorske zidove i lice njezinog zahvalnog prijatelja. „Koliko dugo je u zatvoru?”, pita Blais. „Dvadesetsedam godina. Ostalo mu je još osam”, odgovara Clemmie: „Droga.”
Kad su djeca otišla na spavanje, pozivam nekoliko prijateljica iz susjedstva da upoznaju Clemmie i pomognu mi oko organizacije dobrotvorne večere na kojoj bismo prikupljale sredstva da podržimo njezin rad. Potom nam priča svoju životnu priču. Odrasla je u siromašnoj crnačkoj četvrti uz roditelje alkoholičare. U šestoj su je godini već seksualno iskorištavali, a s dvanaest je bila oteta i odvedena u roblje. Radila je stalno, a kad bi pokušala otići, pretukli bi je. Često bi završila na hitnoj, s ranama o čijem nastanku nitko – čak ni medicinsko osoblje – nije postavljao pitanja. Bila je prekrasna djevojka i njezin vlasnik ju je mogao prodati za puno novaca – bogatim i utjecajnim ljudima.
(...)
Cijeli tekst iz rubrike O radosti življenja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
