Trojstvo je nevidljivo; anđeli su nevidljivi; trenutak Utjelovljenja, ona spojnica materijalne i duhovne stvarnosti, bila je nevidljiva; Kristovo božanstvo bilo je nevidljivo tijekom Njegovog smrtničkog života („jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“); Otkupljenje Gospodina našega koje je zadobio svojom smrću na križu bilo je nevidljivo – i nipošto manje univerzalno niti konačno radi toga.
Prijenos svetih Misa uživo svima nama daje priliku da se još jednom upitamo: Što mi zapravo mislimo da vidimo na Misi? Zašto moram vidjeti vidljivo lice svećenika kada tražim skriveno lice Gospodnje, prekriveno sakramentalnim velovima? Zašto bi mi pažnju trebala odvraćati glava koja govori kada mogu uroniti u tišinu s likom velikog svećenika i u vjeri ući u nerukotvoreno svetište? Što mi koristi da vidim stol s kruhom i vinom kada mi zapravo treba žrtveni stol na kome ću sebe i one koje ljubim prikazati u jedinstvu s Žrtvom koja spašava svijet od grijeha, smrti i pakla? Zašto bih trebao gledati u nevidljivo čudo transsupstancijacije kada bi mi bilo korisnije da u svome umu uhvatim skute Kristove haljine, zajedno s ministrantom koji drži rub misnice, i da od Gospoda molim Njegovu ljekovitu silu?
Imajući sve ovo na umu, pročitajmo razmatranje O. Richard Gennaro Cipolla objavljeno na Rorate Caeli:
Kao svećenik imam jedinstvenu privilegiju slaviti Svetu misu svaki dan u mojoj privatnoj kapelici. Svetu misu slavim bez okupljenih vjernika, čak i bez ministranta. U svijetu Novoga obreda ideja privatne mise bez okupljenih vjernika izaziva snažnu konsternaciju među svećenicima i biskupima. To se događa zbog toga jer na Svetu misu gledaju kao na zajedničko blagovanje kojemu je svećenik “predsjedatelj”, a čija je uloga da nadgleda svakoga u ispravnom vršenju njegove uloge. Njegova posebna uloga je da čita Evanđelje i da propovijeda, da posvećuje hostije za svetu pričest, najveću za sebe a manje za okupljene vjernike.
Ovakvo razumijevanje Svete mise sigurno nije proizašlo iz katoličke tradicije. Uopće nije potrebno istraživati kako bi se vidjelo da je od otačkih vremena pa do predvečerja Drugoga vatikanskog sabora osnovno razumijevanje same Svete mise uprisutnjenje Žrtve na križu, prinos Sina Ocu u našem prostoru i vremenu. Srce Svete mise jest žrtva, a ne blagovanje. Povijesna je činjenica da je euharistija ustanovljena za vrijeme objeda, najvjerojatnije kao pashalnog objeda. Ali upravo se Isus udaljio od “pisma”, riječima “činite ovo meni na spomen”. Ono što je Isus učinio u prisutnosti apostola na posljednjoj večeri jest sakramentalna forma njegove muke i smrti Velikoga petka. One su isti čin, isti živodajni i spasavajući čin, jedan u sakramentalnoj formi, drugi u onome vremenu i prostoru prije dvije tisuće godina. Upravo je stoga zborna molitva u tradicionalnom rimskom misalu jednaka na Veliki četvrtak i Veliki petak. Riječ je o istome događaju u dva oblika.
Ne čudi da su toliki svećenici zbunjeni dok prikazuju Svetu misu bez okupljenih vjernika u ovo jedinstvo vrijeme u povijesti. Većina ne vidi smisao slavljenja mise ako nema ljudi u klupama. Upravo na jednak način kao što i njihovi župljani misle da je smisao mise primanje svete pričesti umjesto sudjelovanja u žrtvenom bogoslužju koje ih je spasilo. Mnogi su na intrnetu vidjeli fotografiju svećenika koji je polijepio slike svojih župljana na klupe u crkvi kako bi ih mogao “vidjeti” dok slavi misu. Svećenik očigledno shvaća svoju svećeničku ulogu jedino u kontekstu zajedničkoga blagovanja kojim predsjedava, prilikom čega se međusobno gledaju, čineći zatvoreni krug. Bez naroda nema kruga i on gleda u prazno.
A kada bi se samo okrenuo licem oltarnom križu i tabernakulu istoga trenutka bi prestao biti sam, iznenadno shvativši da je njegova zajednica doista s njime u duhu gdjegod prinosi Svetu žrtvu za njih i za čitavu prisutnu Crkvu, s Marijom i svecima i sa svim nebeskim stanovnicima. Shvatio bi da nije predsjedavajući, ni voditelj, niti zabavljač: on je svećenik, a svećenik je svećenik zbog toga jer prinosi žrtvu, i to onu Žrtvu koja obasipa milošću žive i mrtve na način koji on ne može spoznati. Možda bi tada shvatio da njegov posao uglavnom nije da posveti hostije za narod. Počeo bi razumijevati da njegovo pričešćivanje Tijelom i Krvi Kristovom ne znači samo primanje svete pričesti prije ostalih. Svećenik blaguje presvete prilike da dovrši Žrtvu. Tek tada poziva narod da primi ovaj neprocjenjivi dar svete pričesti.
Možemo li se nadati da će ova “prisilna pustinja” u kojoj smo se našli zbog pandemije biti vrijeme produbljenja naše vjere i ponovnoga promišljanja našeg shvaćanja Svete mise? Upravo kao što je Duh vodio Isusa pustinjom četrdeset dana da bi ga pripravio za njegovo poslanje, gdje je kušan na temeljne načine da odbaci ono što jest i da odbaci vlastito poslanje, molimo da nas taj isti Duh potakne promisliti naše shvaćanje o tome što je doista katoličko bogoslužje Svete mise: sudjelovanje u slavnoj Žrtvi križa i zahvaljivanje Bogu.
Završimo s ovim dirljivim riječima koje su objavljene u zadnjem biltenu benediktinskih redovnika iz Nursije:
Stoljećima nije bilo moguće vidjeti svetootajstva oltara iz blizine. U određenim razdobljima, prilikom najvažnijih dijelova Mise čak su se navlačili i zastori. Čak i danas, najsvetije riječi posvete izgovaraju se najnižim tonom – šaputom – dok se otkriva drama svete liturgije. Skrivenost svojstvena svetoj Misi (istu svrhu u bizantskom obredu ima ikonostas) bila je uobičajena u ovom ili onom obliku svim obredima stotinama godina; ona je prizivala otajstvenu atmosferu. U našem dobu koje zahtijeva da se nešto vidi kako bi mu se vjerovalo, Bog nam daje priliku da iznova otkrijemo otajstvo – otajstvo nevidljive učinkovitosti Mise (2 Kor 4,18). Moramo se osloniti na nevidljivi lijek za naše konačno spasenje usred ove nevidljive prijetnje.
Izvor: quovadiscroatia.com
