Otac George Zabelka bio je američki katolički svećenik austrijskog podrijetla, a kao i mnogi mladići njegove generacije, prijavio se kao kapelan u obranu svoje zemlje tijekom Drugog svjetskog rata. Njegova je misija bila duhovno pratiti gotovo 2.000 ljudi 509. grupe, jedinice obučene za bacanje atomske bombe na Japan, piše Aleteia.
Iako nije bio militarist (uvijek je govorio svojim vjernicima da hladnokrvno ubijanje civila nije prihvatljivo), ali dijelio je mišljenje onog oštrog doba: borba protiv Sila osovine bila je "pravedan rat", a kraj je opravdao sredstva.
Kad je saznao da su dvije bombe 'Little Boy and Fat Man' ubile stotine tisuća civila, bilo mu je jako žao, ali je ipak pomislio da su njegovi dečki učinili "pravu stvar" da jednom zauvijek okončaju taj rat.
Što je "teorija pravednog rata"?
No uvjerenja oca Zabelke rasplinula su se kad je saznao da je jedna od bombi bačena na Nagasaki, najkatoličkiji grad u Japanu: mladi svećenik shvatio je da je poslao svoje dečke katolike da ubijaju druge katolike! U govoru koji je održao 1985. sjetio se tog trenutka žaleći zbog vlastitog suučesništva:
Kao katolički kapelan gledao sam kako je Boxcar, kojim je upravljao dobar irski katolički pilot, bacio bombu na katedralu Urakami u Nagasakiju, središtu katoličanstva u Japanu. Znao sam da je sveti Franjo Ksaverski stoljećima prije pronio katoličku vjeru Japanom. Znao sam da su škole, crkve i vjerski redovi izbrisani s lica zemlje, a ipak nisam ništa rekao”.
Pun grižnje savjesti, mladi svećenik otišao je do bolnica gdje su tisuće žrtava bombe strahovito trpile. Razgovarao je s mnogim preživjelima. Konačno je odlučio da se ne vrati u Sjedinjene Države, već da ostane kao kapelan u Japanu, služeći svojim bivšim neprijateljima.
Ostatak života proveo je aktivno boreći se za mir i upozoravajući svijet na opasnosti atomske bombe. Godine 1984. kao već stariji svećenik hodočastio je iz Tokija u Hirošimu kako bi zatražio oprost od hibakusha, ljude pogođene atomskim bombaškim napadima Hiroshime.
Pao sam na lice tamo u svetištu mira nakon što sam prinio cvijeće, i molio sam se za oprost - za sebe, za svoju zemlju, za svoju crkvu. I Nagasaki i Hirošima. Ove godine u Torontu ponovno sam tražio oproštaj od prisutnih Hibakusha . Tražio sam oprost, a oni su tražili oprost za Pearl Harbor i neka užasna djela japanske vojske, a bilo ih je i znao sam za njih. Zagrlili smo se. Plakali smo. Suze su potekle. To je prvi korak pomirenja - priznanje krivnje i oprost. Moli se Bogu da drugi nađu ovaj put do mira.
Oštro je govorio protiv crkvenih vođa koji su dopuštali nasilje, prepoznajući svoju ulogu sa skromnim skrušenjem:
“Kao kapelan zračnih snaga naslikao sam Isusa kako u svojim dragim i nenasilnim rukama drži strojnicu i predao tu izopačenu sliku svijetu kao istinitu. Pjevao sam “Slava Gospodinu” i dijelio streljivo. Kao katolički kapelan 509. brigade bio sam posljednji kanal koji je prenio tu lažnu sliku Krista posadi Enola Gaya i Boxcara”, kazao je vlč. Zabelka te zaključio:
Danas mogu samo reći da sam pogriješio. Krist nikada ne bi bio sredstvo za ispuštanje takve strave na svoj narod. Stoga nijedan Kristov sljedbenik ne može uzeti za pravo ispustiti stravu rata na Božji narod. Izgovori i samoopravdavanja su beskorisni. Sve što mogu reći jest: Bio sam u krivu!”
Vlč. Zabelka preminuo je 1992. godine, a misu zadušnicu za njega predvodio je biskup Kenneth Povich. Govoreći o pokojnikovom životu tijekom propovijedi biskup se prisjetio jednog detalja: “Na našim svećeničkim okupljanjima, kada bismo slavili misu zajedno, tijekom molitve vjernika vlč. George bi nas uvijek pozvao da molimo za svoje neprijatelje.”
Prošlo je gotovo 80 godina od bacanja bombi, ali svijet još uvijek muči rat. U enciklici Fratelli tutti (#258) riječi pape Franje dijele razmišljanje oca Zabelke o odbijanje rata:
Istina je da “nikada čovječanstvo nije imalo takvu moć nad sobom, ali ništa ne osigurava da će se ona mudro koristiti”. [241] Rat više ne možemo smatrati rješenjem, jer će njegovi rizici vjerojatno uvijek biti veći od njegovih pretpostavljenih koristi. S obzirom na to, danas je vrlo teško pozvati se na racionalne kriterije razrađene u ranijim stoljećima kako bi se moglo govoriti o mogućnosti „pravednog rata“. Nikada više rata!
Pomolimo se za mir i molimo da Bog prosvijetli umove onih koji koriste religiju da opravdaju nasilje, kako bi razumjeli da smo svi mi Božja djeca, pozvana ljubiti čak i svoje neprijatelje ( vidi Mt 5: 43-48 ).
