Svi podrazumijevaju život ispunjen žrtvom i siromaštvom. No ipak postoji razlika, premda su svi pozvani na život u služenju. Svećenik može biti redovnik i monah ili tzv. svjetovni svećenik (dijecezanski). Jednako tako, redovnik i monah mogu ne biti svećenici. A ipak, svi se jednim imenom nazivaju klericima ili Bogu posvećenim osobama.
Svećenik je u Katoličkoj Crkvi muškarac koji je primio sakrament Svetoga ili svećeničkog reda. Dobio je dakle ovlast da slavi svetu misu, odrješuje od grijeha u ispovijedi i dijeli druge sakramente „in persona Christi” (uosobljuje Krista). Svećenik također ima druge obveze, primjerice u pastoralnom služenju ili administraciji.
Svaki svećenik mora pripadati nekoj zajednici, bilo da je to neka (nad)biskupija, redovnička ustanova ili neka monaška zajednica poput opatije. Svi svećenici, bez obzira bili tzv. svjetovni svećenici ili redovnici, žive u celibatu i poslušnosti svojim poglavarima: dijecezanski svećenik svečano obećava poslušnost svom biskupu, redovnik (primjerice franjevac ili dominikanac) zavjetuje poslušnost svom poglavaru koji se uglavnom naziva „provincijal”, a monah zavjetuje poslušnost svomu opatu (ako živi u opatiji) ili prioru (rjeđe, u prioratu). Uz to, dijecezanski svećenici ne obećaju, odnosno ne zavjetuju se na siromaštvo i mogu posjedovati i nasljeđivati vlasništvo. No to ne znači da se franjevci ili benediktinci ne smiju služiti autom, nego njihov posjed pravno pripada zajednici, odnosno vjerničkom puku kojemu služe.
Svećenici koji pripadaju nekoj redovničkoj ustanovi (franjevci, dominikanci, karmelićani, augustinci itd.) ili monaškoj zajednici (benediktinci, cisterciti, kartuzijanci, trapisti i sl.) zavjetuju se na siromaštvo, predajući svojim poglavarima svaki vid zarade koju bi dobili kao naknadu za neki posao. Primjerice, dominikanac koji se bavi spisateljstvom svu zaradu od prodaje knjiga prosljeđuje svomu Redu propovjednika (kako se Dominikanski red službeno zove). Trapistički književnik svoju bi zaradu predao svom opatu ili prioru, za dobrobit cijele zajednice.
Što bi onda u svemu tome bio fratar? Izraz „fratar” dolazi od latinskoga izraza frater, što znači „brat”. Naziv se proširio ponajprije zahvaljujući propovjedničkim redovima sv. Franje i sv. Dominika u srednjem vijeku. Ovi su redovi za svoje vrijeme bili revolucionarni jer se njihovi članovi nisu vezivali za određeni samostan ili opatiju, nego su išli među ljude kako bi propovijedali i molili, poučavali ljude i služili bolesnima. Otuda običaj da se ispred imena nekoga redovnika uvijek piše „fra”, što se kod nas osobito često susreće u slučaju franjevaca. No fratri su i svi drugi redovnici poput primjerice dominikanaca.
Izraz „monah” također dolazi iz latinskoga jezika. Monachus je onaj koji je sam, a označavao je ponajprije pustinjake koji su svjesno živjeli u osami, dakle sami. U istočnim Crkvama još uvijek većina redovnika nosi naziv monaha, a to se odrazilo i u našem jeziku. Stoga izraz „monah” uglavnom označava pravoslavne redovnike koji žive u „manastirima”. No kako je već rečeno, i u Katoličkoj Crkvi postoje monasi. Utemeljitelj zapadnjačkoga monaštva bio je sv. Benedikt iz Nursije.
Jesu li „petrovci” onda redovnici ili monasi? U našem narodu prozvani „petrovci” nisu članovi nijedne redovničke ili monaške zajednice. To su zapravo svjetovni svećenici koji su „inkardinirani”, odnosno pripadaju nekoj (nad)biskupiji. Ovaj izraz vjerojatno je posljedica srednjovjekovnoga razmišljanja da svaki svećenik mora „biti fratar”. U Bosni su tako u pastoralu tijekom čitavoga srednjeg vijeka djelovali gotovo isključivo franjevci, dakle redovnici.
Svaki svećenik koji je ujedno član neke redovničke zajednice također je fratar. A svećenik koji pripada nekoj opatiji također je monah. No postoje i redovnici koji nisu svećenici, jednako kao što postoje monasi koji nisu svećenici. Oni su jednostavno rečeno braća u svojim zajednicama koja u svom životu nisu postala svećenici.
Konačno, postoji mogućnost da svećenik ne bude ni svjetovni, dakle dijecezanski, a ni redovnik niti monah. Takvi su primjerice svećenici isusovci (Družba Isusova), pavlini (Družba svetoga Pavla), salezijanci (Družba sv. Franje Saleškoga ili Don Boscovi salezijanci). Takvi se svećenici također zavjetuju na siromaštvo, čistoću i poslušnost svojim poglavarima, kao i redovnici ili monasi, ali to nisu. Oni su jednostavno svećenici koji pripadaju svojim zajednicama.
Izvor: Svjetlo riječi
