Isto je, dakako, bit će - i prije svega, prikladno reći i za brak. Crkva u malom, crkvica, kao prostor susreta čovjeka s Bogom, sa samim sobom i s drugim čovjekom. U tom smislu svaki bi odnos među ljudima trebao biti crkvica. Svaki bi odnos trebao biti svet, prepoznavati svetost. Činiti je mogućom. Buditi ono najbolje u svakome.
Brak kao odnos sljubljenih
Kada mi se pruži prilika - ili neprilika - da kažem koju riječ na nečijoj svadbi, često znam reći: "Želim da vam ovo bude najružniji dan u vašem braku." Zbunim ljude tim riječima. Pomalo i namjerno. Ta, kažu, dan vjenčanja je najljepši dan u životu bračnog para. A ja se s time ne slažem. Duboko vjerujem da svaki slijedeći dan mora i može biti ljepši i sadržajniji - bio on i teži i zahtjevniji i bolniji. Živjeti znači rasti. Rasti kroza sve dane. Ne rasti znači zamirati.
Boli me kada netko mladencima kaže: "Sačuvajte ljubav za sve svoje dane. Dobro je rasporedite kako bi je bilo do kraja vašega života." Jer nema razboritijeg načina postupanja s ljubavlju od rasipnosti. Biti čovjek u punom značenju te riječi znači biti rasipan ljubavlju. Čovjek se, život, ljubav zbiva u odnosima. Izvan odnosa ga nema. Tako i u brak ulaze osobe, ne uloge. Nisu to dvije povijesti koje će ubuduće živjeti jedna uz drugu, već dvije povijesti obrgljene, prožete jednom dubljom poviješću, poviješću koja će ovim dvjema povijestima dodati jednu novu dimenziju.
U svojem „Pismu obiteljima“ papa Ivan Pavao II. je zapisao: "Obitelj je, naime, zajednica osoba kojima je vlastiti način postojanja i zajedničkog življenja upravo zajedništvo... Samo su osobe sposobne postojati u zajednici." To se podjednako i, k tome, prvenstveno odnosi na bračne drugove. Zajedništva može biti samo među osobama, među ljudima koji dozrijevaju. Čiji odnosi dozrijevaju. Dozrijevanje osoba i zajedništva međusobno je povezano, jedno drugo omogućuje i podupire.
Brak kao Božji odnos sa sljubljenima
Brak je istodobno i odnos s Bogom. Bog je, naime, prisutan u braku po sakramentu kojim ga je blagoslovio. Uostalom, i sama njegova prisutnost je blagoslov. Blago onima koji njegovu blagoslovnu prisutnost znaju prepoznati i u njoj živjeti! Jer Božja prisutnost dodaje nove, dragocjene prostore životu u braku. Ona ga čini određenijim i izrazitijim.
Bog ulazi u običnost života u braku. Ne u neke izdvojene i uzvišene trenutke. Njega se tiče sve što život u braku jest. Njemu je do svega stalo. Nikada se ne nameće, ali je vazda raspoloživ. Njegova raspoloživost ne želi reći: "Vidiš, ja čekam, a ti ne mariš." Njegova raspoloživost govori: "Ti možeš biti ono što jesi. Nemoj se zadovoljiti manjim od toga. Vi možete biti jedno. Vi možete biti sretni. Nemojte se zadovoljiti manjim od toga."
Brak kao suglasje dostojanstva i sreće
Ljudi nerijetko one, koji zdušno nastoje usrećiti one s kojima žive, one s kojima im je biti jedno, nastoje omalovažiti. Čine to, bit će nesvjesno, i zbog toga da bi opravdali svoju tromost i svoju nemarnost, svoje nezadovoljstvo i svoju sebičnost. Dogodi se, čak, da bračni drugovi podupiru jedno drugo u svojim sebičnostima. Tada svatko od njih živi u svome svijetu i njihovi se svjetovi susreću tek u uzgrednome.
Sreća nikoga ne ponižava, niti se itko može poniziti nastojeći oko tuđe sreće. Sreća je u suglasju s čovjekovim dostojanstvom. Stoga svatko tko nema dovoljno razloga i vremena za svoju sreću i za sreću svojih, ugrožava svoje dostojanstvo, a po tome i njihovo.
Dakako, čovjekov se život ne sastoji samo od sreće. Ali, ma što bilo, ma što život nosio, kroz sve je moguće uspravan proći, ako je čovjek iskusio sreću. Ako joj se odazove, ako dijeli sreću zajedništva s onima s kojima živi. Prije svih - sa svojom ženom, sa svojim mužem. Sa svojim najbližim.
Osobnost i brak
Usuđujem se ovdje na jedan, možda neobičan, način protumačiti Isusove riječi zapisane u Evanđelju: "Neka se (nitko) ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati." (Lk 17,32-33) Tko želi svoj život, svoju zasebnost sačuvati u braku izgubit će i sebe i svoju osobnost i svoj brak. Naprotiv, tko je spreman izgubiti sebe i sve svoje kako bi svom braku omogućio da živi punim životom, ne samo da će biti blagoslovljen brakom već će i svoju osobnost, svoje sposobnosti i svoje dobre sklonosti, moći razvijati na jedan proživljeniji način.
Bračni/obiteljski mentalitet
Na žalost, odviše ljudi živi u braku, u obitelji, a da nisu svjesni značenja i vrijednosti toga života. Za osobnu zrelost, za zrelost svojih odnosa nužno je steći bračni, obiteljski mentalitet. Svoj život, svoje misli, svoje riječi, svoja djela bitno odrediti brakom, obitelju. Ja više ne mogu biti netko u svijetu, ako sam nitko u braku, u obitelji. Istina o meni je ona istina koju živim u braku, u obitelji. Ona ne može biti ljepša. Ukoliko i je, naizgled, ljepša, to je tek privid. Ja ne mogu biti netko, ako nisam netko za svoje. Ja ne mogu biti netko, ako se moji uz mene ne osjećaju kao netko. Kao osobe dostojne poštovanja. Kao ljubljene osobe.
Nije mi namjera idealizirati život u braku, u obitelji. Ali, uvažajući svu ljudsku nepostojanost, duboko vjerujem da čovjek ne smije pristati na osrednjost. Na djelomičnost. Da ne smije odustati.
