Kada današnji katolici čuju „Sodoma i Gomora“, što im padne na pamet? Brine me da je za mnoge to prazan izraz. Njegovo moralno i teološko značenje je izgubljeno. Poput nazivanja svakog nepoželjnog političara „Hitlerom“, tako i oznaka „Sodoma i Gomora“ možda nosi emocionalnu težinu, ali malo stvarnog sadržaja.
Na početku svoga javnog djelovanja, Isus je poslao svoje učenike ispred sebe da „pripreme put“ propovijedajući i ozdravljajući. Uputio ih je da idu jednostavno, oslanjajući se na Božju providnost i dobru volju onih kojima budu govorili. Oni koji budu otvoreni trebali su primiti blagoslov.
A što je s onima koji nisu bili otvoreni? Čitamo:
„Ako vas tko ne primi i ne posluša vaših riječi,
izlazite iz te kuće ili toga grada i otresite prašinu sa svojih nogu.
Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji Sodome i Gomore
na Dan suda nego tome gradu.“ (Mt 10,14-15)
S obzirom na to da su Sodoma i Gomora uništene vatrom i sumporom s neba, to nije bila mala prijetnja.
Povijesno neznanje omogućuje da se neka javna osoba, čija se politika kreće od stroge do prisilne, prozove Hitlerom – čak i kada se rijetko tko u stvarnosti približava programatskom genocidnom ludilu koje je Hitler predstavljao. Teološka mlakost pretvara „Sodomu i Gomoru“ u mjesta koja možda ne biste poželjeli posjetiti, ali o razlozima njihove kazne često se šuti kao da je na snazi zavjet šutnje.
Kršćanska tradicija pripisuje uništenje Sodome i Gomore njihovim grijesima. Cijeli se izvještaj počinje s Abrahamom koji ispraća trojicu posjetitelja nakon što su došli u njegov šator, uz obećanje da će Sara za godinu dana postati majka. Kada odlaze, Gospodin kaže Abrahamu:
Vapaj protiv Sodome i Gomore je tako velik, a njihov grijeh tako težak, da moram sići i vidjeti jesu li njihova djela doista onakva kakav je taj vapaj koji dolazi do mene. (Post 18,20-21)
Zatim slijedi pregovaranje između Abrahama i Boga o minimalnom broju „pravednika“ zbog kojih bi Bog poštedio grad. Na kraju se dogovaraju za deset, što se kasnije pokazuje kao broj koji i dalje premašuje stvarni broj pravednih u Sodomi.
A koji je grijeh, prema kršćanskoj tradiciji, bio razlog uništenja Sodome i Gomore? Sodomski grijeh – odnosno sodomija – grijeh koji je i dobio ime po tom mjestu. Tijekom većeg dijela kršćanske tradicije, povezanost između Sodome i sodomije smatrala se samorazumljivom.
To, naravno, nije u skladu sa suvremenim nastojanjima da se homoseksualna praksa predstavi kao spojiva s katoličkim moralom. Oni koji su spremni ući u tu kontradikciju obično pribjegavaju jednoj od dvije strategije: redefiniranju grijeha ili njegovom ignoriranju.
Redefiniranje grijeha obično znači da Sodoma nije bila kažnjena zbog sodomije, nego zbog „neprijateljstva prema gostima“ – stanovnici su bili neljubazni prema došljacima. No biblijski tekst je jasan. Kada trojica anđela, u obliku ljudi koji su prije toga posjetili Abrahama, dođu u Sodomu i odsjedu u Lotovoj kući, Sodomci zahtijevaju da ih zlostavljaju. Budući da je gostoprimstvo u starom Bliskom istoku bilo pitanje života i smrti, Lot, želeći zaštititi goste, čak nudi svoje kćeri da utaže pohotu Sodomaca. (Ne opravdavam to, već samo navodim ono što Pismo kaže i kako je tadašnje razmišljanje, prije oko 4000 godina, shvaćalo što je „manje zlo“.) Sodomci to odbijaju – bili su odlučni u svojim požudama prema osobama istoga spola, do te mjere da bi, da nije bilo božanske intervencije, nasilno upali u Lotovu kuću.
Da, Sodomci nisu bili ljubazni prema gostima, ali ta „neljubaznost“ imala je vrlo konkretan i seksualni oblik.
Drugi način zaobilaženja Postanka 19 je prihvaćanje teksta takvog kakav jest, ali uz tvrdnju da smo mi danas prerasli tu povijesno uvjetovanu moralnu procjenu. U tom se slučaju kaže: da, taj tekst postoji, ali za razliku od onoga što su ranije generacije Židova i kršćana mislile, on za nas danas nema normativnu moralnu težinu.
Prva interpretacija prikazuje Boga kako uništava Sodomu zato što njihova neljubaznost bila povezana sa željom za seksom bez pristanka – pri čemu je potonji element važan, a prvi nebitan.
Druga prikazuje Boga kako uništava Sodomu jer je, izgleda, i On sam bio suučesnik u moralnom sustavu vezanom za određeno povijesno razdoblje. S vremenom, navodno, dobili smo „blažeg i nježnijeg“ Boga.
Takve semantičke akrobacije, naravno, potaknute su nastojanjima da se izbriše stalna katolička ocjena homoseksualne aktivnosti kao „u sebi neuredne“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2357). Dok ne prođe dovoljno vremena da se zanemari ono što je Crkva „uvijek“ učila, privremena taktika je omerta – zavjet šutnje.
Zato se i pitam zna li prosječni katolik, kad čuje za Sodomu i Gomoru, još uvijek što je u tradiciji bio temelj njihova moralnog pada.
Središnja tema Poslanice Rimljanima sv. Pavla je njegova teologija grijeha i otkupljenja. Svi ljudi, ne samo Židovi s Zakonom, su grešnici. Svi ljudi, Židovi i pogani, sagriješili su jer zakon koji su prekršili nije bio samo upisan na kamenim pločama, nego i na okorjelim srcima. Čovjek se ne može sam izbaviti iz grijeha.
Štoviše, prepušten samome sebi, tone sve dublje u grijeh: Pavao navodi spolne grijehe, izričito govoreći o „sramotnim strastima“ i zamjeni „prirodnih spolnih odnosa neprirodnima“ (Rim 1,26-27; vidi i Judina 1,7) kako bi istaknuo svoju poantu. Neki moderni tumači to žele svesti na kultnu prostituciju, ali prirodno značenje teksta jasno upućuje na degenerativni učinak grijeha. Točka.
Ako ovdje postoji neki „kult“, onda je to Eros. To je štovanje lažnoga boga, odbijanjem da se čuje poziv na metanoju – na „promjenu mišljenja“ o vlastitom načinu života – što Isus povezuje s uništenjem Sodome i Gomore, a time i s odbacivanjem Radosne vijesti (Mt 11,23-24). Ne zato što „gradovi i sela“ nisu bili ljubazni prema Njegovim učenicima ili im dali lošu hranu, iako su „bili vrijedni svoje plaće“.
Nego zato što je – kao kod onih koji, prema Pavlu, ostaju prikovani uz „sramotne strasti“ – riječ o grijehu protiv Duha Svetoga: ostajanje u nepokajanju, koje pogrešno proglašava ispravnim, a ispravno proizvoljnim.
