Pozaić na početku svoga članka zgodno primjećuje kako se diže velika senzacija oko mogućnosti presađivanja dijelova tijela, a da se pritom ne uzima dovoljno u obzir moralna prosudba takva čina. Danas se mogućnost presađivanja organa koristi u razne svrhe, osobito kod promjene spola[2], a čak postoji indicije da će se pokušati s transplantacijom glave[3]. Čak se govori o mogućnosti stvaranja novih organa od matičnih stanica.[4] Mediji redovito pišu ovakve članke radi senzacije, ali ostaje pitanje jesu li ovakvi zahvati etički prihvatljivi. Jesu li moralni?
Tek od dvadesetog stoljeća, naglašava Pozaić, možemo govoriti o presađivanju dijelova tijela. Godine 1920. uspješno je presađena koža s jednog blizanca na drugog, 1950. godine prvi je pokušaj presađivanja bubrega s leša. Pokušaj je propao, ali nakon što je otkriven lijek protiv imunološke reakcije presađivanja su postala češća i uspješnija. Doktor Christian Barnadu prvi je koji je 1967. godine uspio presaditi srce. Osobe nisu dugo živjele nakon presađivanja srca u tim početnim pokušajima. U Zagrebu je u Bolnici Rebro 1988. godine prvi puta uspješno presađeno srce. Danas je presađivanje srca postalo već uobičajeno.
Sva ova postignuća, a i ona koja će tek uslijediti, izazov su za ljudsku slobodu. Mudrost je, tvrdi Pozaić, znati uočiti i poštivati granice. Mnoge se dvojbe javljaju, od ćudorednih preko psiholoških i društvenih sve do onih ekonomske naravi. Postoji, naravno, razlika između pojedinih organa. Neki su organi tek izvršni, a drugi središnji i ti su presudni za osobni identitet čovjeka. Takvi organi su mozak te spolni organi. Daljnja pitanja odnose se na presađivanje s leševa, sa drugih, nižih životinjskih vrsta, uzimanje dijelova tijela od pobačenih fetusa, kupovanje dijelova tijela. Mnogi su radi novca ušli u kriminal preprodaje ljudskih organa. Danas postoje i mogućnosti ugradnje umjetnih organa.
Kad je riječ o darovateljima organa, najbolje je uzimati organe s vlastitoga tijela. Međutim u mnogim slučajevima takvo što nije moguće pa se pribjegava uzimanju organa ili tkiva sa drugih ljudi. Medicinski gledano, najbolje je uzimati organe od živih darovatelja. Pritom valja uzeti u obzir da darovatelj mora biti svjestan što daje i koje su moguće negativne posljedice, mora imati slobodu u odluci i u pristanku i nije prihvatljivo prodavanje vlastitih organa. Organ se može dati radi dobra drugoga, a ne radi novca. Osim živih ljudi, darovatelji mogu biti i preminule osobe koje prije toga pristanu dati svoje organe za druge ljude. Kod ovog slučaja treba biti jasno da darovatelj mora biti uistinu mrtav i ni na koji se način njegova smrt ne smije ubrzavati. Sigurno mjerilo smrti je smrt mozga (ne samo moždane kore nego cijelog mozga). Ipak, prema preminulome se trebamo odnositi s poštovanjem.
Jedno od težih pitanja je uzimanje organa ili tkiva za presađivanje od umrlog ili na smrt osuđenog (zbog nemogućnosti da ga se spasi) fetusa, tj. nerođenog djeteta. Posebno je problematično pitanje kad se kod oplodnje in vitro vrše pokusi na nerođenoj djeci, rade istraživanja ili ih se rabi za presađivanja. To već pomalo naliči na uzgoj ljudi radi presađivanja organa. Kad je fetus bez nade za preživljavanjem, njegovo mlado moždano tkivo može se upotrijebiti za liječenje Parkinsonove bolesti. Tu se postavlja pitanje: Imamo li mi pravo raspolagati ljudskim životom na ovaj način iako je nada da dijete preživi nikakva?
Umjetni organi kao takvi moralno su prihvatljiv nadomjestak ukoliko uistinu služe kao pomoć čovjeku. Kad su u pitanju organi životinja, ako neki od izvršnih organa može čovjeku pomoći da mu poboljša kvalitetu života ili ga produži, onda je prihvatljivo. Međutim kad je riječ o središnjim organima (npr. mozak i spolni organi), tada je neprihvatljivo.
Postoje neka opća načela prosudbe o tome kad je prihvatljivo neki organ dati ili ukloniti. Prvo načelo je načelo cjeline. Ono glasi: pars propter totoum. Dio za cjelinu. Kod ljudskih bića odnos dio-cjelina ne postoji. Društvo je tu radi čovjeka, a ne čovjek radi društva. Tako je svaki organ u ljudskom tijelu na svome mjestu i nije dopušteno čovjeka sakatiti. Ipak, ovdje treba napomenuti da ako pojedini organ ugrožava organizam, tada ga se smije ukloniti da se spasi cijeli organizam.
Postoji načelo koje nadilazi načelo cjeline. Riječ je o načelu ljubavi. Prvo načelo ne dopušta presađivanje organe jedne osobe drugoj jer je riječ o sakaćenju cjeline. S druge strane, načelo koje se rukovodi evanđeoskim savjetom: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15,13)“, dopušta nam, čak i potiče na darivanje organa drugima. Prema ovom načelu je poželjno i hvalevrijedno dati svoj život za drugoga. Koliko više onda mora biti prihvatljivo dati dio svoga tijela da se drugi spasi.
S tim u skladu, uvijek trebamo imati na umu da se pojedinca ne smije žrtvovati radi općega dobra. Nismo mi ti koji imamo pravo žrtvovati drugoga, tek sam pojedinac može slobodno odlučiti sebe žrtvovati radi dobra drugih. Nije društvo to koje ima vlast odlučiti kog će žrtvovati, tu vlast ima samo pojedinac za samoga sebe.
Najbolje načelo kod presađivanja organa je načelo: Ne škoditi! Zato uvijek treba dobro odvagnuti kakve su moguće štete i koje su mogućnosti uspjeha. Zato je uvijek bolje prvo vidjeli može li se organ nadomjestiti umjetnim organom ili organom preminuloga darovatelja. Pozaić zaključuje svoj članak mišlju da se uvijek treba poštivati ljudsko dostojanstvo svake osobe, bilo darovatelja, bilo primatelja, bilo živoga, bilo umrloga.
