Uobičajeno je danas da uz film objavljen na DVD-u kao bonus dolazi i dokumentarni prilog kako je film nastao. Nešto nalik tomu je i nova knjiga Georgea Weigela Pouka nade – Moj neočekivani život s Ivanom Pavlom II., koja govori o tome kako je nastao njegov velik, dvotoman životopis Ivana Pavla II. Svjedok nade.
U knjizi pratimo Weigela na relaciji između njegove baze u Washingtonu, D. C. i Rima, gdje je često ručao i večerao s papom Ivanom Pavlom II. i njegovim dugogodišnjim tajnikom Stanisławom Dziwiszem. K tomu odlazi na izlete u razne poljske gradove koji su bili povezani s papom i njegovim životom i službom te ondje skuplja podatke.
On nam dopušta prisluškivanje svojih razgovora s članovima Wojtyłine skupine mladih, zvane Srodowisko, koju je vodio kao mlad svećenik i biskup, kao i s istaknutim kardinalima u Vatikanu.
Omogućuje nam praćenje Papinih putovanja u inozemstvo, na Svjetski dan mladih ili povijesne posjete mjestima na kojima nijedan papa prije nije bio. Jedan od takvih posjeta bio je papin posjet Kubi, a Weigel nam otkriva svoje osobne dogodovštine s praćenja pape na tom putovanju. Weigel zamalo nije uspio ući u Kubu, budući da je niz godina pisao antikastrovski nastrojene tekstove, kao konzervativni autor i znanstvenik. Kad je konačno dobio vizu, rezervirao je mjesto na letu iz New Yorka, zajedno s velikom skupinom hispanskih hodočasnika i nekoliko američkih biskupa.
Sletjevši u Zračnu luku „Jose Marti“ u Havani, asistent kardinala Johna O’Connora bio je privremeno zadržan jer je htio prenijeti preko carine velik paket. Policija nije mogla prepoznati sadržaj paketa na rendgenu, pa ga je asistent morao otvoriti. „Za koji je to nogometni klub?“ upitao je službenik carine, misleći da je riječ o trofejnom peharu. No zapravo se je radilo o veliku kaležu koji je kardinal O’Connor nakanio darovati kubanskoj Crkvi.
Boraveći na otoku, Weigel je upoznao vlasnika krčme koji mu je ispričao da se divi papi, svjedočeći kako se je tijekom 40 godina trudio da mu obitelj ostane katolička. Posjet Ivana Pavla II. bilo je veliko priznanje za toga kubanskog sina Crkve. Posjet je također malo ohrabrio kubanske biskupe da počnu govoriti odveć kritički – i to na javnom događaju, s Raulom Castrom u prvom redu – o Fidelovu režimu i veliku gaženju vjerskih sloboda na otoku.
Te je noći jedan kubanski biskup ostao bez struje, a sljedeći su dan kardinal O’Connor i njegova pratnja bili satima zadržani u zračnoj luci u Santiago de Cubi. Službeno je objašnjenje glasilo da su svi letovi zadržani sve dok je papin zrakoplov u zraku. Kardinalovoj pratnji, u kojoj je bio i Weigel, bilo je jasno da je to bila najobičnija laž, jer su ostali zrakoplovi nesmetano slijetali i uzlijetali. Kako je vrijeme prolazilo, Weigel je primijetio da kardinalu već izlazi para na uši od bijesa.
Knjiga je puna takvih anegdota, koje pokazuju Weigelovo poznavanje Ivana Pavla II. i podsjećaju nas na izazove koje je papa imao donoseći evanđelje na takva područja. Agenda Ivana Pavla II. vezana uz novu evangelizaciju i njegova borba za ljudska prava naišla je na otpor i u samoj Crkvi, posebice u ostatcima one politike crkvenog vodstva koja se je 1960-ih nazivala Ostpolitik, a značila je mekše odnose s ateističkim komunističkim režimima u nadi da će Crkva i Sovjetski Savez te njegovi sateliti dopustiti neki oblik vjerske slobode.
Jednako je bila izazovna, ako ne još i više, prespora reakcija Rima 2002. godine na uznemirujuće vijesti o skandalu sa spolnim zlostavljanjem u SAD-u. Upitan kako je moguće, naprimjer, da je papa pružio tako snažnu potporu utemeljitelju Kristovih legionara o. Marcialu Macielu, Weigel odgovara: „Otac Maciel bio je veoma lukav sociopat, koji je, izgleda, zavarao mnogo ljudi.“ Je li papa imao još kakvih mana? Weigel o tome kaže u jednom intervjuu: U zadnjem dijelu, Kraj i početak, raščlanjujem kako se može zadobiti papine „herojske kreposti“, što mi je bila zadaća kao službenog svjedoka u procesu njegove beatifikacije/kanonizacije.
Kako je, naprimjer, moguće postići papinu herojsku vrlinu razboritosti? To nikako ne znači da mu je svaka odluka bila ispravna, jer to nikomu nije moguće. Jednostavno, to znači da je donosio odluke bez straha, pristranosti, gorčine ili dvoličnosti. Ali nijedan papa ne bi mogao sve učiniti kako treba. Ivan Pavao II. učinio je više toga dobroga nego krivoga u svojem donošenju odluka koje su bile samo na njemu.
„Sve što je postigao, bilo je rezultat njegove molitve“, smatra Weigel. „To se odnosi na njegov rad kao svećenika i biskupa u Krakovu, kao i na njegovu papinsku službu u Rimu. Živio je od svoje molitve. A to može činiti i svatko do nas.“
Izvor: BOOK
