Bez svećeničkog kolara oko vrata i sa štapom u ruci velečasni Marijan doima se još umornije nego njegov glas kad nam se javio na župni telefon. U primaćoj sobi je stol za dvanaestero, s jedne je strane polica s knjigama na kojoj uz Bibliju stoji i Kuran, desno je pisaći stol na kojem je računalo. Ne pali ga velečasni često, i dalje više vjeruje pisaćem stroju koji je također na velikom stolu. Tu su i potvrde za prvopričesnike, nešto uredskog materijala, kutija keksa, nekoliko sokova i njegova domaća šljivovica kojom nas nudi. Miran i pomalo samozatajan, ali srdačan domaćin. Uklapa se nekako župnik Marijan u taj Cetingrad, pitom, ali zapušten kraj naslonjen na Bosnu na mjestu gdje Kordun prelazi u Liku, u kojemu žive samo oni koji nisu imali kamo otići, piše Jutarnji.
Blago lice
I službeno, to je najsiromašnija općina Karlovačke županije, u kojoj je stopa nezaposlenosti gotovo nestvarna, od četiri radno sposobna stanovnika radi samo jedan. A opet, to područje podno tvrđave Cetina ima burnu prošlost i važno mjesto u hrvatskoj povijesti. Ondje se sastalo hrvatsko plemstvo nakon poraza u Mohačkoj bitki 1526. godine te na poznatom Cetinskom saboru izabralo habsburškog nadvojvodu Ferdinanda I. za svojega kralja. Tada potpisana Cetingradska povelja jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državotvornosti koji se čuva u Austrijskom državnom arhivu u Beču.
Tako je nekako i s ovim skromnim i dobrodušnim čovjekom, iza njegova blagog lica skriva se više od pola stoljeća vrlo zanimljivog života, kroz koji su prošli važni likovi suvremene povijesti ovih prostora. Krstio je 1200 svojih župljana, pokopao ih 1500, proputovao je svijet, predsjednika Tuđmana upoznao je u Australiji, u Americi je držao govor s generalom Bobetkom, u okruženju u Velikoj Kladuši prijateljevao je s Fikretom Abdićem, prošao je srpski zatvor, izbjegao sigurnu smrt, iz pepela izgradio crkvu, a na kraju postao žrtva velike prijevare.
I kad se vrati u rodnu 1937. godinu, pa malo razmisli, kaže, ne bi baš ništa mijenjao. Ipak, u svojih 80 godina naučio je jednu važnu životnu lekciju: ne može se baš svima vjerovati i nemaju baš svi dobre namjere. No, do toga će saznanja župnik Marijan morati prijeći dug i trnovit put.
Odlazak iz raja
Rodom je Goranin, peto je i najmlađe dijete u obitelji, iz sela koje se zove Hrvatsko možda zato što je na samoj granici sa Slovenijom, ispod planine Risnjaka i na izvorištu Kupe. U tome zemaljskom raju velečasni Marijan napravio je prve korake. Mjesne vlasti dogovorile su da njihova djeca u školu idu u Sloveniju, jer im je bilo lakše premostiti Kupu nego slati djecu kroz šest kilometara goranske šume, pa je velečasni pisati naučio na slovenskom. Zbog Drugog svjetskog rata školu je započeo sa 9 godina, nastavio je u gimnaziji kod Kočevja. Osjetio je svećenički poziv, napisao je molbu biskupiji koja se tada zvala Modruško-senjska, pa otišao u riječko sjemenište.
Ondje je proveo samo dvije godine, jer su ustanovu zatvorile komunističke vlasti, pa je školovanje nastavio u istarskom Pazinu. No, prije nego što će postati svećenik, morao je vratiti dug domovini, ondašnjoj Jugoslaviji, pa je poslan na služenje vojnog roka, prvo u Pulu, onda u Viroviticu. Sjeća se on svih tih datuma, pa tako pamti i da je tada ima samo 59 kilograma. Odslužio je bez većih problema, nastavio je školovanje i 1963. godine u Senju se zaredio za svećenika te mladu misu održao na Trsatu. Nadao se da bi mogao služiti u Gerovu, nedaleko od rodne kuće, no planovi tadašnjeg biskupa Viktor Burića bili su drukčiji - poslao ga je u Cetingrad.
- Došao sam s biciklom i jednim kovčegom, a dočekao me župnik Franjo Šiško. Mislio sam da ću, kao i on, tu biti četiri godine. Bila je to velika župa, 6800 župljana je bilo, 800 djece, jako puno mladih obitelji, obrađivala se sva zemlja, iako nije bilo strojeva. Pročitao sam u crkvenim knjigama da je 1904. godine, na blagdan svete Kate samo u jednom danu vjenčano čak 28 parova, a recimo tijekom 1919. godine vjenčano je 119 parova - prisjeća se svećenik.
A kakve su brojke danas, koliko imate župljana, pitamo župnika.
- Čekajte, reći ću na kraju - odgovara mirno.
U tom razdoblju vjenčao je, primjerice, i roditelje ministra branitelja Tome Medveda, krstio njega i svih njegovih šestero braće i sestara.
- Tomo je bio mirno dijete, prosječan đak, srednju školu završio je u Velikoj Kladuši. Sjećam se kad je 1991. otišao u Vukovar - kaže.
Brojenje granata
Od 1964. do 1969. godine u dijasporu se iselilo točno 632 njegovih župljana sa svojom dječicom. Uglavnom su odlazili u Australiju, SAD i Kanadu. Nakon toga uslijedio je val gastarbajtera u Njemačku i Austriju, neki su se vratili nakon 40 godina, ostali nikada. U tim željeznim vremenima nije imao problema s vlastima jer se, kaže, u politiku nije miješao.
Onda su došle devedesete.
- Četvrtak je bio, 3. listopada 1991. godine, u 16.15 sati je pala prva, a do 18 sati ukupno 160 granata, brojio sam ih iz svojeg podruma. Sjećam se kao danas tog sjajnog neba, kako sam otvorio prozore u župnom uredu da detonacija ne polupa stakla i kako sam trčao u crkvu spasiti Presveto. Prenoćio sam u kuhinji, a sutradan ujutro, kao i drugi župljani krenuo u Bosnu, u Veliku Kladušu. Prema Slunju i Karlovcu već se nije moglo. Oko Kladuše bilo je hrvatskih sela u kojima je živjelo 717 duša, a jedan od njih, učitelj Ilija Perković, ponudio mi je smještaj, prihvatio sam sobicu u potkrovlju - kaže župnik, koji je s nekoliko župljana ipak još jednom došao u Cetingrad, pritom spasivši osam kipova, 14 slika križnog puta i četiri križa iz crkve koja će uskoro biti spaljena, potom sravnjena sa zemljom.
U Velikoj Kladuši nije imao ni crkve ni kapele, a mise je želio služiti, jer je spasio i sve crkvene i obredne knjige, pa je odlučio ići od kuće do kuće, u podrumima i vrtovima je imao prve pričesti i vjenčanja, a u učionici kladuške srednje škole čak je držao i vjeronauk. Omogućio mu je to Fikret Abdić, tadašnji predsjednik Autonomne pokrajine Zapadna Bosna kojega je poznavao još od 1964. godine, kada je mladi Babo u Cetingrad došao tražiti posao u tamošnjim Agrokomercovim halama. Na vjeronauku je imao 18 đaka, što Hrvata što djece iz miješanih brakova, hrvatsko-bošnjačkih i hrvatsko-srpskih, te ih je sedmero krstio i inicirao u katoličku vjeru. Obavio je i 43 sprovoda, a nakon rata organizirao da se sva tijela prenesu u Cetingrad.
Pripadnici UNPROFOR-a došli su na to područje 1992. godine, a njihove postrojbe imale su svećenike koji su se mijenjali svakih šest mjeseci. Tako je velečasni Marijan upoznao nove drage ljude koji su ga čuvali, a usput mu švercali iz Zagreba hostije i misno vino. Svake subote zajednički su služili mise na latinskom.
- Nije nedostajalo ničega, iako je sve bilo jako skupo. Gorivo se prodavalo na kanistre, nafta po 12 maraka za litru, benzin 18, toaletni papir je bio 10 maraka, a vreća brašna čak 1000 maraka - dobro se sjeća župnik.
Preko plavih kaciga u slobodu je sproveo više od 800 okruženih Hrvata i muslimana, a onda, nakon tri godine, i sam krenuo u “proboj”. Francuski svećenik iz redova UN-a rekao mu je da će sutradan u Kladušu upasti Armija BiH.
- Otišao sam do Fikreta u njegovoj gradini i pitao za naša tri obećana autobusa. On se čuo sa Zubakom, ovim što sada ima aute, oni su imali neke trgovačke dogovore tada, i dogovoreno je da ipak idemo. Dva autobusa su vozili muslimani, treći je vozio Hrvat - sjeća se dobro župnik. No, ubrzo će uslijediti problemi, na granici su srpske snage kod jednog putnika pronašle pušku, što će koštati slobode vođu puta, župnika Marijana.
- Uhitili su njega, njegovu ženu i mene i stavili nas u “maricu”. Došao mi je tada jedan vojnik i pohvalio se da mi je on srušio crkvu, a drugi je sa ženom komentirao kako sam mastan i kako ću biti dobar za na ražanj. Jedan me je udario. Odveli su me u zatvor u Vojnić i ispitivali. Htjeli su da pišem imena, tko je gdje. Ispitivao me jedan milicajac koji je kasnije postao policajac u Vukovaru, bio je ljubazan. Prišao mi je i jedan Mladen koji mi je rekao da je u rukama u Vukovaru imao dr. Vesnu Bosanac i dr. Đuru Njavru. To mi je dalo nadu da ću preživjeti, jer su i oni. Onda je došao neki general s poligona u Slunju i rekao mi da idem na sigurno, odveli su me u neku vikendicu u Tušilović i tu su me čuvala tri vojnika. Tu su me posjetila tri pravoslavna svećenika, donijeli mi okrepe i zamolili da se pobrinem za njihove crkvene knjige u Karlovcu, gdje je minirana njihova crkva. S jednim sam se čuo nedavno. Za mene su se zalagali nadbiskup Franjo Kuharić i general Pavao Miljavac, a ja sam molio 12 krunica na dan - priča župnik.
Spaljena zemlja
Onda su ga odveli na crtu razgraničenja u karlovačkom Turnju, prošao je kroz minsko polje i ušao na hrvatski dio i poljubio tlo.
- Biskup mi je dao šest mjeseci slobodno, a ja sam odlučio putovati, pa sam obišao svoje župljane u Americi, Kanadi i Australiji. U Sydneyju sam upoznao predsjednika Franju Tuđmana nešto prije Oluje, a u Americi sam držao govor s generalom Bobetkom. Mislili su da smo braća, jer smo bili mali i debeli. Onda sam došao u Hrvatsku, rat je završen, a biskup me želio poslati u rodni Gorski kotar - u Mrkopalj. Ali, ja sam molio Cetingrad - prisjeća se. Došao je na spaljenu zemlju i temelje crkve sravnjene sa zemljom. Tad je bilo samo 1220 župljana. Uz pomoć države i stranih donacija u sljedeće četiri godine digao je sve nanovo.
- Nisu to bila laka vremena, pristizala je pomoć u hrani, ali je nismo imali gdje držati koliko je sve bilo porušeno. Napravili smo tako drvenu šupu i tu skladištili pomoć koju smo dijelili, nisam ljude dijelio po vjeri i nacionalnosti, pa su tako Caritasovu pomoć dobivali i muslimani. Isto tako, kada smo raščišćavali teren srušene crkve, oni su sami došli i pomogli, u jednom danu s tačkama ih je bilo 200. Iz Like preko Slunja vraćeno je i originalno zvono, koje sada, doduše, nije u funkciji, ali su u crkvi postavljeni križevi, slike i kipovi koji su spašeni 1991. godine.
Već je jednom nogom bio u mirovini kada se vratilo zlo u ljudskom obliku. Nazvala ga je jedna žena i rekla mu da je jako bolesna i da će sve što ima donirati crkvi. Trebao je samo njezinu bratu kojem je zapela legalizacija kuće dostaviti 7000 eura, ona, kako je rekla, ne može jer je u Njemačkoj, a njemu je blokiran račun. Klela se Bogom i velečasni je povjerovao. Predao je 7000 eura, sutradan još 8000. Muškarac i žena su na karlovačkom sudu osuđeni zbog 11 kaznenih djela prijevare te tako stečenih 365.640 kuna. Rekli su da do novca može jedino privatnom tužbom, ali on na to samo odmahuje rukom. Stari dobri svećenik, umjesto da ih tuži, za te će se prevarante radije pomoliti.
