Liturgijski obredi koje slavimo moraju biti upravo onakvi kakvi bi trebali biti i ništa drugo. U tome leži njegova ljepota. Takozvana kreativnost ili čak inkulturacija koja Svetu liturgiju pretvara u vjerski susret ili kulturnu predstavu nema nikakve veze sa štovanjem Svemogućeg Boga koje smo obećali vjerno slaviti na našim ređenjima! Mi smo sluge, a ne gospodari Svete liturgije! Čak su i biskupi samo njezini čuvari i zaštitnici, a ne vlasnici.
Ovo postavlja dva povezana pitanja, i ako budem previše govorio o njima, vjerojatno ću upasti u probleme, pa ću biti kratak. Ali nešto se mora reći.
Prvo, naizgled zastarjelo pitanje ‘reforme pokoncilske liturgijske reforme’, po kojom se suvremene liturgijske knjige revidiraju s ciljem da se obogate elementima koji su izgubljeni u samoj reformi. Ovo pitanje više nije od važnost kod trenutnim vlastima, ali motivacija i razlozi koji stoje iza poduzimanja takvih koraka nisu izgubili na svojoj valjanosti. Nije na meni da govorim kada će Gospodin, u svojoj Providnosti, dopustiti da se ovo pitanje još jednom ozbiljno razmotri, ali možda će neki od naše mlađe braće svećenika danas ovdje doživjeti kako će reformirane liturgijske knjige biti još ljepše. Često razmišljam o misalu za ordinarijate bivših anglikanaca i bogatstvu koje sadrži kao primjeru onoga što bi moglo biti moguće.
Drugo je pitanje o slavlju pretkoncilskih liturgijskih obreda, usus antiquior rimskog obreda. Prije sam rekao, posebno u svjetlu očitih plodova koje su ti obredi donijeli u posljednjim desetljećima, da:
Unatoč nepopustljivim klerikalnim stavovima protiv časne latinsko-gregorijanske liturgije, stavovima tipičnim za klerikalizam koji je papa Franjo više puta osudio, u srcu Crkve izrastao je novi naraštaj mladih. Ova generacija sačinjava mladih obitelji, koje pokazuju da ova liturgija ima budućnost jer ima prošlost, povijest svetosti i ljepote koja se ne može preko noći izbrisati ili dokinuti.
Ostajem pri tome. I dok razumijem da se trenutno mnogi svećenici nalaze u vrlo teškom položaju s obzirom na usus antiquior, potičem vas da nikada ne zaboravite ili zaniječete duboku istinu koju je naučavao papa Benedikt:
Ono što su raniji naraštaji smatrali svetim, ostaje sveto i za nas, i ne može se odjednom posve zabraniti ili čak smatrati štetnim. Svima nama je dužnost čuvati bogatstva koja su se razvila u vjeri i molitvi Crkve i dati im pravo mjesto. (Pismo biskupima, 7. srpnja 2007.)
Rekao sam dovoljno, možda previše za neke: ali nisam se ni dotaknuo ljepote i pastoralne vrijednosti legitimne prakse slavljenja suvremene liturgije ad orientem!
Nastavlja se …
Izvor: quovadisecclesia.com
