Sjećam se da sam i u republikanskim i u demokratskim administracijama viđao različite verzije pomirljivih pisama upućenih vrhovnom vođi. Iz tih ponovljenih američkih pokušaja nije proizašlo mnogo. Sjećam se da sam i u republikanskim i u demokratskim administracijama viđao različite verzije pomirljivih pisama upućenih vrhovnom vođi. Iz tih ponovljenih američkih pokušaja nije proizašlo mnogo. Čak i nakon nuklearnog sporazuma iz 2015. godine — Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (JCPOA) — koji je postigla Obamina administracija s Iranom, režim je nastojao javno poniziti Sjedinjene Države u široko medijski popraćenom incidentu u kojem su se dva mala riječna plovila američke mornarice zatekla u iranskim vodama.
Neki Amerikanci, pa i američki katolici, zasigurno su zbunjeni, ako ne i ljuti, zbog najnovijeg sukoba. Još jedan rat na Bliskom istoku. Neki komentari zvuče kao da je Iran neka daleka zemlja ondje negdje koja gleda svoja posla, a ne agresivan, revolucionarni režim izgrađen na temelju trajnog neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama. To neprijateljstvo nije samo verbalno, nego se sastoji od djela masovnog nasilja — od zauzimanja američkog veleposlanstva u Teheranu 1979. do napada na američka veleposlanstva i vojne objekte u Libanonu, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji i Jemenu. Stotine američkih vojnika poginule su u Libanonu i Iraku izravno zbog Irana. Unatoč čestom spominjanju Izraela, u iranskoj viziji svijeta Izrael je mlađi partner Amerike, dok je Amerika glavni neprijatelj, „Veliki Sotona“, za razliku od raznih manjih đavola. Ovo nije novi rat, nego možda kulminacija dugotrajnog i kontinuiranog sukoba, koji je kroz godine imao brojne žarišne točke i razdoblja relativnog zatišja.
Malo je vjerojatno da bi se situacija pogoršala kao što jest da Iran nije upravo pobio između 20.000 i 30.000 vlastitih građana gušeći prosvjede protiv režima. Još prošloga tjedna administracija je, čini se, poduzimala hrabre i kreativne napore kako bi postigla sporazum s Iranom — jedan od onih poznatih „Trumpovih dogovora“ — samo da bi bila grubo odbijena. Rat je dosad išao dobro za saveznike, a loše za Iran. Mnogi visoki vojni i politički čelnici su ubijeni, a iranske obrambene sposobnosti ozbiljno su oslabljene. Većina iranske mornarice nalazi se na dnu Perzijskog zaljeva.
Iran je odgovorio zanimljivom, možda i spektakularno kontraproduktivnom strategijom. Umjesto da se usredotoči na dobro branjeni Izrael i teško pogođive Amerikance, Iran je lansirao više od tisuću projektila kratkog dometa i bespilotnih letjelica na naftom bogate arapske zaljevske države. Iako su navodno trebali gađati američke baze, Iranci su ciljali civilnu infrastrukturu u tim zemljama — zračne luke, hotele te naftna i plinska postrojenja. Ideja je nanijeti bol zaljevskim državama (i neizravno globalnim kupcima arapske energije), koje će zatim moliti Washington da se rat što prije okonča. U tijeku je utrka tko će prvi ostati bez kapaciteta — Iran da napada ili zaljevske države da se obrane od tih napada. Barem javno, čini se da su napadi ojačali, a ne oslabili odlučnost zaljevskih država te ih dodatno približili Sjedinjenim Državama.
Što se tiče bliskoistočnih kršćana, oni su uglavnom promatrači i pasivni sudionici u ovom ratu. Trenutačni iranski režim dugogodišnji je i okrutan tlačitelj kršćana u zemlji. Kako bi eventualni nasljedni ili prijelazni režim izgledao u pogledu vjerske tolerancije, teško je predvidjeti. Iran je također uspio navesti svoj libanonski posrednički pokret Hezbolah da uđe u rat (čak i nakon katastrofalnih gubitaka koje je skupina pretrpjela u ratu s Izraelom od 2023. do 2025.). To je naposljetku navelo libanonsku vladu da proglasi zabranu Hezbolaha kao oružane sile, što većina libanonskih kršćana zahtijeva desetljećima.
Predsjednik Donald Trump namjerno je neodređen glede konačnog ishoda rata. Sukob bi mogao trajati četiri tjedna ili dulje. Mogao bi dovesti do obnovljenih pregovora ili do pada režima. Signalizirao je očit interes za promjenu režima, ali je naglasio da bi glavni teret na terenu snosili Iranci, a ne Amerikanci. U bilo kojem trenutku, s obzirom na procjenu štete nanesene režimu, mogao bi proglasiti pobjedu i povući se.
Čini se jasnim da će, bez obzira na to što Sjedinjene Države učine, Iran koji izađe iz ovog rata biti drukčiji. Možda će to biti vojna diktatura, možda demokratskiji sustav, a možda potpuni kaos. Jedan dužnosnik blizak vlasti izjavio je za časopis Atlantic: „Islamska Republika nema drugog izbora nego okončati sukob sa SAD-om i usredotočiti se na gospodarski razvoj. Naši su resursi iscrpljeni. To je jedini put naprijed.“
U tom smislu, čini se da administracija koristi različite vanjskopolitičke alate s istim ciljem u Venezueli, Iranu i vjerojatno na Kubi — potaknuti političku tranziciju u strateškim zemljama kojima dugo vladaju neprijateljski režimi koji su počeli implodirati, više kao posljedica vlastitih odluka nego zbog djelovanja Sjedinjenih Država. To vjerojatno objašnjava zašto su neki od najoduševljenijih promatrača tih događaja milijuni venezuelanskih, iranskih i kubanskih prognanika.
Komentare pape Lava o ratu neki su progresivci protumačili kao kritiku Trumpove administracije, ali ni predsjednik ni Sjedinjene Države nisu bili izrijekom spomenuti. U trenutku kada su komentari objavljeni, Iran je napadao (uglavnom neameričke) ciljeve u osam (sada deset) zemalja. Sveti Otac pozvao je na diplomaciju i mir, ali i na „mirni suživot utemeljen na pravdi“, izraz koji — ako ćemo pokušati čitati između redaka kao što to čine progresivci — može jednako vrijediti za Iran koji je upravo ubio tisuće vlastitih građana i zatvorio još tisuće drugih. No i Trump će biti prosuđivan od povijesti prema tome kako će sukob završiti i što će iz njega proizaći.
Čini se jasnim da je, čak i ako bi rat završio već ovoga tjedna, regija već preobražena na vrlo značajne načine.
Izvor: quovadisecclesia.com
