Tema egzorcizma u medijima je gotovo uvijek obavijena ili velom tajne, koji ostavlja dojam plivanja u mutnom, ili senzacionalizmom, no najnoviji službeni podaci, izneseni na međunarodnoj konferenciji egzorcista održanoj prije nekoliko dana u Rimu, na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum, potvrđuju kako su opsjednuća i zaposjednuća stvarnost, odnosno apsolutni i neupitni znakovi modernih vremena. Samo u Italiji broj godišnjih egzorcizama tako je utrostručen, popeo se na nevjerojatnih 500 tisuća.
Proteklih godina vapaj za egzorcistima, dakle svećenicima osposobljenima za ovaj obred, sve je veći. Irski egzorcist, otac Pat Collins nedavno je upozorio na nevjerojatan rast potrebe za svećenicima koji će izganjati zloduhe, a sličnih problema ima i Francuska. "The Economist" je prošle godine objavio članak o tome kako je zbog rastuće potrebe nastalo i egzorcističko tržište, na kojem se ostvaruje i značajan mjesečni promet.
Međunarodni savez egzorcista broji samo 400 članova širom svijeta, a egzorcist fra Benigno Palilla istaknuo je kako je najveći problem, i to je trend u gotovo cijelom svijetu, povećan broj interesa za okultno, uključujući odlazak različitim čarobnjacima, gatarama i bavljenje tarotom, te je ustvrdio kako takve prakse otvaraju vrata đavlu i opsjednuću. Navodno, popriličan je broj i lažnih egzorcizama, onih koje provode lažni egzorcisti koji nisu svećenici, a koriste se okultnim praksama.
Pitanje na koje smo pokušali pronaći odgovor jest ono o stanju u hrvatskim biskupijama. Konkretne podatke, kao ni potvrdu ima li i koliko je službenih egzorcista u našoj zemlji, iz tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije nismo dobili, i to zbog, tvrde, diskrecije koja je potrebna kod spomenute teme. No, kako ovoj temi, koja očito pogađa i velik broj Hrvata, ne bismo pristupili površno, uputili su nas na stručnu katoličku literaturu.
Iz razgovora s našim svećenicima, ponajprije onima iz splitsko-makarske nadbiskupije, ali i upućenijim vjernicima, doznajemo kako i opsjednuća i zaposjednuća, kao i teških situacija koje traže barem "lakše" molitve oslobađanja, ima napretek, a sami događaji koji osobe u takvim teškim trenucima prolaze zaista podsjećaju na filmske scenarije. Uostalom, nije tajna da su upravo poznati filmovi na tu temu snimani po istinitim događajima.
Ipak, upozoravaju nas svećenici koji nisu htjeli u medije izići imenom i prezimenom, često se pod egzorcizam svrstavaju i stvari koje to nisu, pa takav obred najčešće podrazumijeva suradnju sa psihijatrima, kako bi se uklonila sumnja u psihičko oboljenje. S druge strane, čini se kako stanovništvo zaista sve više "puca po šavovima", zbog teških stresova, neizvjesnosti, ali i traženja instant-rješenja koje, prema iskustvu naših sugovornika, dovode samo u teža stanja.
– Nas je očito malo, a potreba je puno. Da vam sada ispričam čega sam se naslušao samo iz svoje župe u proteklih godinu dana, ne znam biste li mi vjerovali. Iako živimo u 21. stoljeću, naši ljudi zadržali su taj čudan mentalitet pa nakon mise gataju, bave se urocima, sudjeluju u radu sekti, daju zakletve krvlju, vežu se i lako iniciraju u pojave o kojima zapravo ništa ne znaju. Teško je na sve to brzo i učinkovito odgovoriti, pogotovo jer današnje društvo traži instant-rješenja.
Počne banalno, a završi naopako. Kada prepoznamo ozbiljnije probleme, onda ih upućujemo onima koji su stručniji, no imena tih svećenika ne dajemo tako lako. Istina je da je veliki manjak egzorcista i vjerujem kako nema svećenika koji se ne susretne s potrebom takvih obreda. Napadi zla su veliki i nikada se ne smiju podcijeniti, a već je poznato kako je prva zamka Zloga ta da vas pokuša uvjeriti kako zapravo ne postoji...
Doduše, među vjernicima u našoj nadbiskupiji postoji i drugi problem, onaj kada se vjernici "obrate", pa u svemu vide zlo. Sve to izbalansirati jako je teško, zato je biti svećenik veliki izazov na koji je sve teže odgovoriti. Napominjem, treba se pozvati i osloniti na darove Duha Svetog, prvenstveno zdrav razum, te ne bojati se biti samo čovjek koji ima svoju sumnje i teškoće, ali i Oca na čijem se dlanu odvija njegov život.
Tu je i kultura koja promovira lažne vrijednosti, priznaje samo drukčije, posebne i najbolje, pa je sve teže zapravo biti ono što većina ljudi jest, prosječan čovjek – župnik nam je dao kratki uvid u ovaj problem, ali i pojasnio kako je najbolje da se oni koji imaju probleme koji bi mogli svesti pod nazivnik egzorcizma obrate upravo u svoje župe.
Očito pod dojmom kako se slabo može odgovoriti na njihove probleme, aktivniji vjernici upućuju nas na adrese i svećenike koje preporučuju jedni drugima.
Svakako treba napomenuti kako se na tim adresama ne obavlja nužno ono što se u stručnoj crkvenoj literaturi naziva "veliki egzorcizam", dakle istjerivanje zloduha ili oslobođenje od njihova utjecaja, već i slične molitve otklinjanja. One su predvođene svećenikom, i to kada nije riječ o opsjednuću ili mučenju osoba od strane Zloga, ali se osjeća potreba molitve za oslobođenjem od utjecaja Sotone.
Prvi na popisu svakako je Tabor, mjesto gdje se odvijaju četverodnevne duhovne obnove, a koje nakon smrti fra Zvjezdana Limića vodi fra Ivan Matić. Ima li tamo baš službenih egzorcizama, teško je reći, no nije tajna da upravo na tu samoborsku adresu dolaze vjernici, ali i oni koji to nisu, ali su u velikim problemima i željni utjehe, pa se nerijetko svjedoči situacijama koje nalikuju scenama s opsjednuća i zaposjednuća.
Krici, vriskovi, govori na čudnim jezicima, neobjašnjivi glasovi, razbijanja, čavli – povremeno upravo to budu reakcije na molitvu, no taborski svećenici ne dopuštaju da takvi događaji potraju pred očima ostalih vjernika, pa se osobama pomoć pruža u odvojenim prostorijama. Također, vjernicima se pojašnjava kako je riječ o manifestacijama i zlu koje predstavom želi privući pozornost, te kako bi se trebali osloniti na Božju ljubav, istinu i obraćenje svoga srca i duše Onome koji je izvor svakog dobra.
Iako njihovo djelovanje, recimo to laički, nije dobrodošlo u svaku hrvatsku biskupiju, nije tajna da na tisuće vjernika doživljava duboka duhovna iskustva od velečasnog Zlatka Sudca, u Domu za duhovne susrete "Betanija" u Ćunskom na Malome Lošinju, ali i dnevno prelaze i po 700 kilometara kako bi došli na svetu misu i polaganje ruku u malu župu u Šurkovcu, kod fra Ivana Pavića.
I dok je karizmatični Zlatko Sudac godinama poštovao odluke Crkve te nije služio mise i duhovne seminare po Hrvatskoj, vjernici su njegov povratak jedva dočekali.
Fra Ivan Pavić obranio je doktorat na talijanskom jeziku na Institutu za duhovnost Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu i time stekao akademski stupanj doktora znanosti. Njegov pastoralni rad u Hrvatskoj je osporavan, no vjernici iz cijele Hrvatske dolaze, a s djelovanjem Zloga suočavaju se na početku nagovora, pola sata prije svete mise. Fra Ivo, svjedoče katolici, moli molitvu kojom se potvrđuje vjernost katoličkom nauku, ali i oslobođenje od svakog zla, onog koje se u život uvuklo poganstvom, teškim grijesima, želeći drugima zlo.
Nerijetko reakcije budu slične onima na egzorcizmu, dakle svjedoči se krikovima, jecanjima, vrištanjem, muškim glasovima koji izlaze iz žena i obrnuto, a ako u nekoliko sekunda to ne prestane, osobu redari izdvoje na posebno mjesto, gdje se fra Ivo nad njom kasnije moli.
Mnogi odlaze u okolicu Trsta, gdje subotom misu na hrvatskom jeziku drži fra Rosario Rozo Palić. Na stotine Hrvata odlazi kod njega na misu svakoga vikenda, a neki stanovnici toga malog talijanskog mjesta prijavili su neobične događaje u crkvi policiji, kao i kršenje javnog reda i mira zbog krikova iz crkve.
Onima koji ne vole velike gužve i seminare, preporučuje se odlazak u svetište Vepric, prvenstveno razgovor, molitva i ispovijed kod iskusnog don Alojzija Bavčevića, ili kod fra Smiljana Kožula u Zagreb.
Kome je daleko putovati, pomoć se pruža i u samostanu kod splitskih dominikanaca na Pazaru.
Mnogi odlaze i kod fratara u Trsat, kao i u Mariju Bistricu, kod velečasnog Dražena Radigovića, kojemu je jedno vrijeme također bilo zabranjeno karizmatsko djelovanje. Dalmatinci rado odlaze i na Kamen, kod karmelićana patera Branka Zebića, kao i kod don Mije Grozdanića koji je trenutno u Katunima.
Današnji mediji, elektronički i tiskani, dok se u ime zagovaranja laičkoga društva snažno opiru kršćanstvu koje je temelj i baština zapadne kulture, istovremeno postaju "osnovnom literaturom" okultizma i ezoteričnih oblika religioznosti. Reinkarnacija, spiritizam, astrologija, magija, kartomantija, parapsihologija, povjerenje u moć iscjelitelja (bioenergija, pranoterapija) i vidovnjaka, samo su neki od oblika koji – premda ne mogu biti definirani kao djelo Zloga – otvaraju široki put njegovu djelovanju.
Zanimljivo je da svijet koji se želi oprijeti svakoj religijskoj dogmi lako upada u "dogmatizam okultnoga" i parapsihološkoga, pa se nerijetko neka teška stanja bolesti, osobito psihičke, olako proglašavaju "opsjednutošću zloduhom". Opsjednuće zacijelo nije jedini oblik djelovanja Zloga. Ratovi, razorne laži, mržnje, ubojstva, oholost, egoizam, koji druge ostavlja u krajnjem siromaštvu i prepuštenosti umiranju, ropska navezanost na materijalno i ovovremensko samo su neka od djela Zloga.
I sama Crkva očito traži pravi stav prema dostupnosti obreda egzorcizma. Činjenica da se dio obnovljenoga Rimskoga obrednika, nazvan Egzorcizmi i druge prošnje, u tipskome izdanju pojavio tek 1999. godine, s popravljenim izdanjem iz 2004., dakle tridesetak godina nakon objavljivanja drugih dijelova Obrednika, nameće se pitanje je li Crkva zakasnila s tom liturgijskom knjigom. No, još je važnije pitanje kako se obredni govor odnosi prema teološkim i filozofskim raspravama koje se na temu Zla i njegova djelovanja u svijetu vode kroz zadnjih nekoliko desetljeća.
Jedni su mišljenja da današnjoj brizi Crkve nije potrebna zasebna obredna knjiga, već da bi molitve otklinjanja trebale biti dijelom pastorala bolesnih i nemoćnih. Tako bi i samo slavlje egzorcizma značenjski i idejno bilo smješteno u kontekst bolesti te u okvir pastoralne skrbi Crkve za bolesne i nemoćne. Drugi, pak, zastupaju mišljenje da je prijeko potreban zasebni red slavljenja egzorcizma, i to u znatno bogatijoj i egzorcistički izravnijoj obrednoj formi nego što to nudi važeća obredna knjiga.
Služba vršenja egzorcizma nad opsjednutima daje se posebnim i izričitim dopuštenjem mjesnog ordinarija, a taj je po pravu sam dijecezanski biskup. To dopuštenje biskup smije dati samo svećeniku, pazeći da to bude svećenik koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života te da je za tu službu posebno pripravljen.
Znacima opsjednuća smatraju se: na nepoznatu jeziku govoriti ili razumijevati takav govor, obznanjivati daleke i tajnovite stvari, pokazivati fizičku snagu koja je nerazmjerna dobi ili stanju osobe. Ti znakovi mogu biti samo neka naznaka opsjednuća. No, budući da nije dobro odmah zaključivati kako su takvi znakovi đavolskoga podrijetla i da su znak opsjednuća, treba obratiti pozornost i na druge pokazatelje, osobito one moralnoga i duhovnoga reda.
Piše Tihana Marović | Misija
