U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru primiti svećeničko ređenje koje je primio 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni. U toj se župi sljedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. U svibnju 1944. godine piše vlč. Ivanu Paviću: "Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…"
Na stranici o fra Miroslavu Bulešiću zapisani su detalji iz njegova života kao i iz ratnog vremena '40-ih godina u Isti. Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: "Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu". Zbog takvog odvažnog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana te je iz njegovog osobnog dnevnika u proljeće 1944. razvidno da je itekako bio svjestan da ga svakoga trenutka mogu ubiti, ali isto tako i da je spreman na takvu smrt, jer je potpuno uvjeren da čini dobro.
Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život: "Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika". Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: "Moja osveta je – oprost". Nakon učestalih optužbi i kleveta, Bulešić na Božić 1944. godine u propovijedi sasvim otvoreno govori vjernicima svoje župe: “Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. U teškim okolnostima dočekao je i završetak rata u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.
Vjerski život i komunistička vlast
Iako je vjerski život u tim prvim poratnim godinama bio naizgled dozvoljen, komunistička je vlast sve činila kako bi ga onemogućavala, od propisivanja samo civilnih brakova i pogreba do izravnog ometanja sudjelovanja na svetoj misi i drugim oblicima pobožnosti. U tom su smislu dušobrižništvo Miroslava Bulešića i sve veći broj župljana shvaćeni kao protudržavno djelovanje, a sam je župnik i dalje bio onaj kojega je trebalo ukloniti, navodi portal Vjera i djela.
Slično navodi i vlč. Darko Zgrablić, župnik Župe sv. Vinka u Svetvinčentu za IKA-u. Bulešić je, kako navodi Zgrablić, bio tajnik Svećeničkog društva Sv. Pavla koje je željelo ujediniti svećenike iz Porečko-pulske i Tršćansko-koparske biskupije. Otvoreno se protivio popuštanju komunistima glede tadašnjeg petogodišnjeg plana. Kao tajnik toga Društva i zauzeti župnik bio je pod paskom komunističkih vlasti. U Kanfanaru se govorilo: "Dok je ovaj živ, mi tu nećemo imati uspjeha". Komunisti su se žestoko protivili podjeljivanju krizmi u Istri koje su bile brojčano velike; u jednoj župi bilo je zabilježeno čak 888 krizmanika.
Delegat Svete Stolice mons. dr. Jakob Ukmar boravio je u Buzetu gdje je s fra Miroslavom dijelio sakrament potvrde te je svjedočio o tim događajima. "One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren", rekao je. Tako se 23. kolovoza 1947. u Buzetu trebala slaviti krizma, a u crkvu je, kako piše portal Vjera i djela, upala skupina razularenih komunista s nakanom da razbijaju i tako spriječe dijeljenje sakramenta. Miroslav je stao ispred svetohraništa i okrenut prema napadačima mirno rekao da mu mogu pristupiti samo preko njega mrtva. Iako su uspjeli spriječiti krizmu, njegovo ih je držanje odvratilo od prvotne nakane, ali ne zadugo.
Još jedno u nizu ubojstava svećenika
Već sutradan 24. kolovoza 1947. god., bila je krizma u Lanišću, a horde bijesnih komunista međusobno su se udruživale. Krizma je u takvim strahotnim okolnostima ipak održana, ali je zato kalvarija nastavljena nakon nje, navodi Vjera i djela. Naime, tada su se mons. Ukmar i Miroslav Bulešić uputili prema župnoj kući, a već petnaestak minuta nakon krizme, oko 11 sati, u župni stan upada naoružana bijesna skupina. Miroslav Bulešić je stajao ispred vrata župnog ureda, a nasilnici su ga odmah smrtno izboli nožem u grlo. Porazbijali su sve po kući i pobjedonosno vikali 'Gotovo je!'. Svjedoci kažu da su posljednje Miroslavove riječi bile: ‘Isuse, primi dušu moju’.
Mons. Ukmar je u to vrijeme bio u župnom uredu, a kad je čuo buku izišao je u predsoblje i vidio Miroslava Bulešića kako već leži mrtav na podu, dok se njegova krv rasprskala po zidu. Pobjegao je pred pobješnjelim napadačima koji su zaposjeli cijelu kuću u spavaću sobu, ali su nasilnici odmah pošli za njim i pretukli ga, ostavljajući ga u lokvi krvi i vjerujući da je i on mrtav. Zatim su otišli tražiti župnika, koji se u međuvremenu sakrio. Mons. Ukmar je ostao ležati u nesvijesti 20-tak sati, a njegovo je svjedočenje pokazalo svu brutalnost i bestijalnost komunističke ideologije koja je spremna činiti najokorjelije zločine iz mržnje prema vjeri i odanosti Crkvi.
Pokopani ostaci 253 žrtve: 'Komunisti su ih zvjerski mučili i ubili jer su bili Hrvati i katolici'
Štoviše, komunističke vlasti nisu dozvolile da se tijelo Miroslava Bulešića sahrani u rodnoj župi, nego je morao biti pokopan u Lanišću. Njegovi su zemni ostaci tek 1958. god. preneseni u groblje crkve sv. Vincencija u njegovoj rodnoj župi Svetvinčenat, a 2003. god. i u samu crkvu, gdje se i danas nalaze.
Izvor: direktno.hr
