Treća godina suživota s koronom jasnije nam osvjetljava neke slike koje su se mnogima činile vrlo mutne, a kako su okolnosti bile zamagljene manipulativnom medijskom propagandom, lažno predstavljanom kao znanstveno potkrijepljenom i iznimno socijalno osjetljivom, ne čudi ni što je hijerarhijska Crkva, gotovo od vrha do dna, upala u zamku. U teološkim bi se okvirima reklo kako nije toliko strašno kada netko upadne u grijeh, jer smo svi podložni slabosti ljudske naravi, ali je strašno kada u grijehu ustraje, a to bi se analoški moglo vrlo lako primijeniti i na današnju Crkvu: nije toliko problem što se u početku nisu prepoznale zamke nove korona-ideologije, ali je veliki problem ako se i dalje pred njom zatvaraju oči.
Gdje se u tom procesu (ne)prepoznavanja velikih nepravdi prema čovjeku današnjice trenutačno nalazi Crkva u Hrvata, teško je reći. Možemo neke zaključke nazrijeti tek slijedeći javno ostavljene tragove naših biskupa, svećenika, redovnika i javno zauzetih vjernika laika.
U tom svjetlu primjećujemo kako su se mnogi na nižim razinama kroz proteklo vrijeme izravno izložili i činili što je u njihovoj moći, ali su se najviši krugovi hijerarhijske Crkve uglavnom držali postrance, odabirući maksimu da je šutnja zlato. Oni pak malobrojni potezi koje su povukli mogu se valorizacijski sažeti pod riječ šarolikost. Prosječan vjernik to nije dobro primio, što znači da su u podsvijesti mnogih pohranjena vrlo negativna iskustva, a za koja nerijetko okrivljuju svoje pastire. Iako se eufemiziranjem, tj. umnim i jezičnim vratolomijama ono zatvaranje crkava i zabrana bogoslužja u ožujku 2020. godine može opravdavati milosrđem i ljubavlju za drugoga, kao i tvrditi da tu nije bila riječ o zabrani nego tek o obustavi, taj je bogoslužni lockdown ostao kao velika rana koja nije prestala peći time što se o tome prestalo govoriti. Isto se odnosi i na odluku o uklanjanju blagoslovljene vode u crkvama, na zabranu pružanja mira u misi, na bespogovorno prihvaćanje od države nametnutih mjera o dopuštenom broju vjernika na bogoslužju i nošenju maski itd., jer je sve to bitno razgradilo Crkvu kao sveti saziv, zajednicu vjernika, i pretvorilo je u zajednicu međusobno otuđenih ljudi. Vjerojatno nema župe koja to nije izravno osjetila, a javni pokazatelj toga stanja nije samo smanjeni broj onih koji redovito dolaze na misu, nego su tu i mnogi drugi indikatori, posebno barem djelomično zadržavanje fizičke distance, a iz kojih možemo iščitati da su nastupile osjetno nezdravije okolnosti za naše župne zajednice, a time i za Crkvu na svim razinama.
No, još više, iako sve nabrojano ostaje kao vrlo gorak okus po kojem se stječe dojam da je našim pastirima važniji kruh zemaljski od kruha nebeskog, još je teže primljena činjenica kako naša hijerarhijska Crkva nije pružila ni zaštitu ni utjehu svim onim ljudima, napose vjernicima jer su to po naravi stvari očekivali, koji su se po svojoj savjesti i(li) po svojim osobnim uvjerenjima opirali nametnutom cijepljenju protiv bolesti COVID-19 i pri tome podnosili mnogostruke i prilično teške oblike represije. Umjesto toga, pojedini su biskupi (slijedeći primjer Vatikana) u takvim restriktivnim mjerama prednjačili i pred državom, izravno odbacujući pravo na priziv savjesti, gazeći ljudske i vjerničke slobode i prezirući sve razloge i sve okolnosti zbog kojih je netko odbijao cijepljenje. Nikakvo onda nije čudo ukoliko mnogi Crkvu prestaju percipirati kao sakrament spasenja i kao prvu i najvažniju zaštitnicu ljudskog dostojanstva. Štoviše, promoviranjem cijepljenja, unatoč činjenici da je cjepivo najvećim dijelom okaljano pobačajima, da je riječ o eksperimentalnom genskom pripravku za koji se već sada s gotovo potpunom sigurnošću može reći da su daleko veće štete nego koristi, za koji isto tako postoji opravdana bojazan kako se ovdje radi o zločinu protiv čovječnosti u korist farmakomafije i drugih mnogostrukih profitera i ideologa, uloga Crkve se može, a vjerojatno i hoće, pokazati kao duboko, duboko kompromitirana.
Želimo reći kako jedan veliki broj vjernika zbog svega što se zbivalo proteklih dvije i pol godine, a posebno zbog neadekvatnog odgovora hijerarhijske Crkve, nosi u sebi duboke rane i kako one nisu iščezle s prestankom gotovo svih mjera, nego su samo potisnute nekim novim događajima koji su se činili još snažnijima i strašnijima. Pri tome prvenstveno mislimo na rat u Ukrajini i trenutačnu utihu do tada sveopće opasne korone. Silovanje strahom od korone zamijenjeno je silovanjem strahom od rata. Našem narodu, s iskustvom strahota Domovinskog rata, to je posebno bilo teško i traumatično iz dva razloga: iz silnog suosjećanja i želje da se pomogne onima koji pate i iz silnog straha neće li se rat proširiti i kod nas. Tako smo bez dana predaha od korona-terorizma prešli na novi terorizam strahom od rata. Dakle, velika je trauma zamijenjena još većom, sve dok ljudi nisu počeli razumijevati da će ih svakodnevno praćenje vijesti doslovno dovesti do ludila pa su se emocionalno i umno polako udaljili od svega. Razvili su mehanizam obrane i od rata u Ukrajini i od trauma izazvanih korona-ideologijom te sve naizvan prepustili zaboravu.
Međutim, s jenjavanjem interesa za praćenjem rata, ponovno se najavljuju strašna vremena, koja trebaju nastupiti čim završi turistička sezona, a već sada su vidljiva u isticanju sve većeg, iako još uvijek umjerenog broja zaraženih od bolesti COVID-19 te u proročanskom nagovještaju nužnosti četvrte doze cjepiva. Jasan je to pokazatelj kako svjetski koronaprofiteri idu dalje sa svojim još uvijek nedovoljno poznatim ciljevima, kao i da će naš državni establišment nastaviti sluganski podilaziti tim moćnicima. Bitno osiromašenje država, pa tako i građana Hrvatske, kao izravna posljedica bacanja novca u vjetar na cjepiva i drugu tzv. zaštitnu opremu nije nešto na što je hijerarhijska Crkva smjela šutjeti, nego slijedeći primjer proroka Amosa dizati snažan glas protiv takvih i tolikih nepravdi. Jednako tako, trebala je i treba dizati svoj glas protiv svakog oblika porobljavanja čovjeka, a između ostaloga to je i ono što nam tako bezočno najavljuju za jesen.
Drugim riječima, pitamo se ima li naša Hrvatska biskupska konferencija ikakvu strategiju kako se postaviti pred ponovnim možebitnim zatvaranjem crkava na jesen i drugim već viđenim i vjerojatno novim još neviđenim mjerama koje će, sve su prilike, duboko pogoditi mnoge, ili će i ovoga puta samo bespogovorno provoditi ono što joj država, bez utemeljene zakonske podloge, bude određivala? A time ponovno otvoriti potisnute, ali nezacijeljene rane koje u sebi nose mnogi vjernici.
Čini nam se da je nužno da se HBK ozbiljno pozabavi ovim pitanjem i na razini pastorala i na razini moralno-socijalnog promišljanja. Na razini pastorala, tako što će predvidjeti sve moguće opcije koje bi mogle negativno utjecati na život Crkve i na njih ponuditi pravi odgovor, a na razini moralno-socijalnog promišljanja tako što će aktivirati svoje intelektualne snage, posebno profesore na katedrama moralne teologije i socijalnog nauka Crkve, kao i različita tijela koja se bave tim pitanjima, te ući u javni dijalog i time upozoravati na granice prihvatljivog i neprihvatljivog. Ukoliko pak bude pasivno dočekala jesen i kao dosad uglavnom šutke prelazila preko silnih nepravdi, bojimo se da se to neće dobro odraziti ni na budućnost Crkve ni na budućnost društva. Naravno, pri svemu tome treba voditi računa da je, kako to naš narod veli, zadnja Božja, ali isto tako da svi mi imamo odgovornost – i pred Bogom i pred Crkvom, svatko u svom stupnju i prema svom staležu.
