Europa će se vratiti vjeri ili će propasti.
Te riječi, koje je Hilaire Belloc napisao na kraju svoje knjige Europa i vjera iz 1920. godine, trebamo imati na umu dok razmatramo nedavne pokušaje da se ugled budućeg sveca prisvoji za vlastite ciljeve. Na završnoj ceremoniji biskupijske istrage o životu i herojskim vrlinama Alcidea de Gasperija (1881.–1954.) 28. veljače, kardinal Baldassare Reina opisao ga je kao „inkluzivnog i usmjerenog prema budućnosti” te kao jednog od političkih „očeva Europe”. U eufemističkom jeziku modernističkog govora, „inkluzivan i usmjeren prema budućnosti” znači nedogmatski i antitradicionalan u smislu crkvenog nauka. Opisujući ga kao jednog od političkih „očeva Europe”, kardinal Reina je poistovjetio rađanje Europe s rađanjem onoga što će postati poznato kao Europska unija.
Na taj je način implicitno zanijekao povijesnu stvarnost Europe vjere i implicitno podržao Europu nevjernika.
Što se kardinala Reine tiče, bolje je reći što manje, ali što je s novim svecem u nastajanju, Alcideom de Gasperijem? Istina je, kako ćemo vidjeti, da je bio odan sin Crkve i predani sin Europe vjere, koji treba biti spašen od onih koji ga žele prisvojiti za svoje heterodoksne teološke ciljeve ili globalističke političke platforme.
Rođen 1881. godine, De Gasperi je bio cijeli život pobožan katolik. Veliku inspiraciju pronašao je u enciklici Rerum Novarum pape Lava XIII., objavljenoj 1891. godine, zbog koje se još kao tinejdžer politički angažirao zagovarajući katolički društveni nauk. Godine 1904. sudjelovao je u populističkim i lokalističkim studentskim demonstracijama koje su zahtijevale sveučilište na talijanskom jeziku u talijanskim pokrajinama Austro-Ugarskog Carstva. Sljedeće godine postao je urednik novina La Voce Cattolica (Katolički glas), koje su se zalagale za kulturnu autonomiju Trentina i obranu talijanske kulture protiv njemačkog imperijalizma i njegovih napora da talijansku većinu u Tirolu podvrgne germanizaciji.
Godine 1911. postao je član Parlamenta za Narodnu političku uniju Trentina (UPPT) u austrijskom Reichsratu, na toj je poziciji ostao šest godina. Po izbijanju Prvog svjetskog rata bio je politički neutralan, u skladu s pozivom svoje katoličke savjesti, suosjećajući s naporima pape Benedikta XV. i Blaženog Karla Austrijskog da postignu časni mir koji bi okončao rat.
Godine 1919. bio je jedan od osnivača Talijanske narodne stranke (PPI) s Luigijem Sturzom, katoličkim svećenikom čiji je proces za kanonizaciju pokrenut za vrijeme sv. Ivana Pavla II. 2002. godine. De Gasperi je bio zastupnik u talijanskom parlamentu od 1921. do 1924., u razdoblju obilježenom usponom fašizma. Iako je podržavao sudjelovanje PPI-ja u prvoj vladi Benita Mussolinija u listopadu 1922., sve ga je više zabrinjavala makijavelistička metoda kojom su fašisti osvajali totalitarnu vlast. Uhićen je u ožujku 1927. i osuđen na četiri godine zatvora. Nakon što je odslužio osamnaest mjeseci kazne, Vatikan je pregovarao o njegovom oslobađanju. Nakon toga radio je u Vatikanskoj knjižnici sve do sloma fašizma u srpnju 1943.
Tijekom godina rada u Vatikanu, De Gasperi je redovito pisao za časopis L’Illustrazione Vaticana, u kojem je tvrdio da je ključna politička bitka modernog svijeta borba između komunizma i kršćanstva. Godine 1934. radovao se porazu austrijskih socijaldemokrata, koje je osudio zbog „dekršćanizacije” zemlje. Takvo je bilo njegovo protivljenje radikalnom relativizmu i sekularizmu da je 1937. izjavio kako je Crkva u Njemačkoj bila u pravu preferirajući nacizam nad boljševizmom. Kao i u svom početnom naivnom stavu prema Mussolinijevim fašistima, uskoro je shvatio pogrešku biranja jedne sekularne fundamentalističke ideologije nad drugom.
Nakon Drugog svjetskog rata postao je talijanski premijer od 1945. do 1953., što ostaje jedna od najdugovječnijih funkcija u modernoj talijanskoj politici. Izborna kampanja 1948., vođena tijekom hladnoratovske podjele, predstavljala je sukob dviju vizija: katoličke i konzervativne vizije vladajućih Kršćanskih demokrata pod vodstvom De Gasperija i sekularističke, relativističke i socijalističke vizije Narodne demokratske fronte. Popularni slogan Kršćanskih demokrata sažimao je izbor pred biračima: „U tajnosti glasačke kabine, Bog vas vidi–Staljin ne.” Kršćanski demokrati pobijedili su s 48,5% glasova (njihov najbolji rezultat ikad). Nasuprot tome, komunisti su dobili samo polovicu glasova koje su osvojili dvije godine ranije.
Godine 1951., uz De Gasperijevu podršku, Italija je postala članica Europske zajednice za ugljen i čelik (ECSC), naizgled bezazlenog zametka koji će prerasti u politički invazivni toksični organizam poznat kao Europska unija. Upravo zbog toga Alcide De Gasperi nosi sumnjivu titulu jednog od „osnivača” Europske unije. No ECSC nema ništa zajedničko s EU-om. Kako i samo ime sugerira, bila je to inicijativa nekoliko nacija za ekonomsku suradnju i promicanje zajedničkog ekonomskog tržišta.
Taj je projekt predvodio još jedan pobožni katolik, Robert Schuman, koji je bio osobito inspiriran enciklikama pape Pija XII. koje su osudile i fašizam i komunizam. Schuman je bio učenjak srednjovjekovne filozofije, osobito djela Tome Akvinskog. Kao tomist, divio se suvremenim neo-tomističkim filozofima, poput Jacquesa Maritaina, i vjerovao da demokracija ima svoje korijene u kršćanstvu. Njegov proces beatifikacije započeo je 1990., a 2021. proglašen je časnim slugom Božjim.
Ironično je da su ova dva tradicijski orijentirana katolika, Alcide de Gasperi i Robert Schuman, prisvojeni od strane modernističkih kardinala kao „inkluzivni i progresivni”. Jednako je ironično da ih „probuđeni” globalisti Europske unije smatraju „osnivačima” monstruozne antikatoličke i antikršćanske tiranije kakvom je EU postala. To je dugačak put od jednostavne ekonomske suradnje koju su zagovarali 1951. godine.
Doista, taj je put toliko dugačak da bismo mogli reći da je ponor koji razdvaja katoličku društvenu viziju koju su oni zagovarali i sekularnu tiraniju moderne Europe širok koliko i onaj koji razdvaja nebo od pakla.
