Rođen 25. ožujka 1916., Stephen Kaszap vodio je relativno normalno djetinjstvo u gradiću jugozapadno od Budimpešte. Odrastao je u pobožnoj kršćanskoj obitelji, ali je kao dijete bio sklon napadima gnjeva te je bio vrlo tvrdoglav.
Kaszap je išao u školu koju su vodili svećenici te priznaje da su njegovi nestašluci ponekad ljutili učitelje, “Uglavnom sam bio svojeglav i ponekad sam zaobilazio pravila, ali nisam bio iskvaren ni zao. Ne sumnjam u to da sam često gnjavio i ljutio učitelje.”
Lokalni izviđači pomogli su u razvoju njegove osobnosti. U jednom je časopisu Kaszap pisao o idealnom izviđaču kakav i sam želi postati: “Koga bih nazvao izviđačem? Izviđač, u pravom smislu riječi, treba biti primjer u svemu. Nikada nije nepristojan ni budalast, već ozbiljan i hrabar, a u isto vrijeme je i radostan.”
Kao izviđač je bio vrlo aktivan (kasnije je postao i vođa patrole) i poznat po svojoj vještini u igri zvanoj “kim" gdje se uvijek mogao sjetiti popisa predmeta koji su bili skriveni krpom.
Jedan od najutjecajnijih dijelova njegovog iskustva s izviđačima bili su ljetni kampovi. Obožavao se probuditi prije ostalih i moliti na rubu šume. Često se divio prirodi i molio Bogu u svojim šetnjama.
Kaszap je također bio i izvrstan gimnastičar. Mnogo se puta natjecao na državnoj razini osvojivši zlatne medalje iz disciplina: dvovisinski razboj, visoki razboj i preskok. Dok je napredovao u tinejdžerskim godinama, Kaszap je ostao predan Euharistiji i napisao: "O sveti kruše, poslan s neba! Kako je moguće da sam ponekad toliko ravnodušan prema tebi? Ne mislim dovoljno o tebi, ne žudim za tobom. Ne razumijem zašto ne razmišljam više o Božjoj beskonačnoj dobroti jer je nama, ljudskim insektima, podario tijelo svog jedinog sina kako bi uživali vječni život.”
Bio je privučen Isusu i u svom djelu Presveto srce gdje je napisao: “Cijeli svoj život nudim presvetom Isusovom srcu kao žrtvu za svoje grijehe i grijehe drugih ljudi.”
Sve se promijenilo kad je počeo primjećivati Božju naklonost prema njemu nakon što je završio srednju školu. U početku nije bio siguran, ali je nakon duhovne obnove s isusovačkim svećenikom rekao majci da želi slijediti isusovački poziv. Ona mu je odgovorila: "Stephen, zar želiš biti siromašan svećenik?”
No, ustrajao je u svom pozivu i pridružio se isusovcima u Budimpešti u srpnju 1934. godine. Kaszap je imao 18 godina i činilo se kao da sve ide u najboljem redu. Međutim, njegovo se zdravlje naglo pogoršalo i liječnici mu nisu mogli pomoći. Ipak, usred svoje velike patnje, napisao je: “Svaki križ koji Bog da mora se nositi s radošću. Mala je bolest korisnija nego deset ili dvadeset godina zdravlja.”
Odrekao se samoga sebe zbog Boga, ponudivši mu najbolje što je mogao. Ubrzo ga je svladala bolest, preminuo je 17. prosinca 1935. sa samo 19 godina.
Svoje posljednje riječi napisao je na komadić papira: “Bog je s vama! Susrest ćemo se gore! Nemojte plakati jer ovo je moj nebeski rođendan! Neka vas dobri Bog svih blagoslovi!”
Kaszap je nadahnuo mnoge svojom junačkom vrlinom i radošću usred patnje. Mnogo je ljudi posjetilo njegov grob, a 1942. je pokrenut postupak njegove kanonizacije.
Papa Benedikt XVI. ga je 16. prosinca 2006. proglasio “časnim” i službeno priznao njegov divan život svetosti. Njegov je život nadahnuće mnogim mladima, osobito onima koji su članovi izviđača.
Preveo i priredio medjugorje-info.com/Aleteia
