Vaša Ekscelencijo, na jednoj konferenciji 2018. izjavili ste:
„Fenomen takozvane ‘imigracije’ predstavlja orkestrirani plan, projektiran od strane međunarodnih sila kako bi se radikalno promijenio kršćanski identitet europskih naroda. Te svjetske sile koriste golemi moralni potencijal Crkve i njezinih struktura da bi učinkovitije postigle svoje protukršćanske i protueuropske ciljeve. U tu svrhu zloupotrebljavaju sam pojam humanizma, pa čak i kršćansku zapovijed ljubavi.”
I opet: „To je invazija masovne islamizacije Europe.” Prošlo je sedam godina od tada; kako danas gledate na situaciju?
Moramo jednostavno otvoriti oči i suočiti se sa stvarnošću. Tijekom proteklog desetljeća neke zapadnoeuropske zemlje, osobito Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo, pogodovale su nesrazmjernom priljevu ljudi iz zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom, uglavnom klasificiranih kao izbjeglice. Taj se proces može opisati kao svojevrsno preseljavanje građana većinski muslimanskih zemalja u kršćanske europske zemlje, proces koji orkestriraju visoki europski politički autoriteti u suradnji s raznim međunarodnim i nadnacionalnim organizacijama. Doista, središnja tijela EU-a javno su prekorila one europske zemlje (poput Mađarske i Poljske) koje su uvele ograničenja na primanje imigranata iz zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom.
Vjerujete li dakle da je sadašnji migracijski fenomen rezultat šireg plana političke elite s globalnom agendom?
To potvrđuju konkretne političke činjenice. Pod krinkom integracije, islamske vjerske prakse uvode se u škole i javni život, poput halal hrane, javnih večera za prekid posta tijekom Ramazana te reklama i svečanih ramazanskih svjetala u gradovima s većinskim kršćanskim stanovništvom. Primjerice, prošle su godine istaknuti njemački političari u glavnim medijima uputili pozdrave povodom početka Ramazana, dok katolička većina pri početku Korizme nije dobila nikakvu javnu poruku. U mnogim dječjim vrtićima i osnovnim školama diljem Europe učitelji su djecu vodili u posjet džamijama i pokazivali im muslimanske molitvene geste. Kada bi ta ista djeca bila odvedena u katoličke crkve na molitvu, zasigurno bi izbila nezapamćena oluja prosvjeda.
Možete li objasniti pojam „globalnog instrumenta” imigracije?
U mnogim tradicionalno kršćanskim zemljama islamski će faktor vrlo brzo brojčano prevladati — muslimanske obitelji, u prosjeku brojnije od europskih, a obilježene i poligamijom (dopuštenom njihovom religijom), potiču brzi i kontinuirani demografski rast. Da ne spominjemo da su u nekoliko zemalja s većinskim kršćanskim stanovništvom muslimanske osobe već zauzele značajne političke položaje.
Kada se čitavim regijama Afrike i Bliskog istoka oduzimaju resursi, energija i mladi talenti, može li promicanje imigracije uistinu biti rješenje?
To je jednostavno golema pogreška. Europske bi vlade trebale ulagati u humanitarne i ekonomske projekte koji bi omogućili izbjeglicama i migrantima da ostanu u svojim zemljama, poboljšavajući uvjete života i tako pridonoseći napretku i blagostanju svoje domovine. Sadašnja imigracija, potaknuta ideološkim i političkim ciljevima, iščupa ljude iz korijena, osiromašuje narode i gura ih u zaostalost i siromaštvo.
Je li „lažna egzegeza” koristiti Božju riječ za opravdavanje masovne imigracije u Europu? Primjerice, Biblija se često citira da je Isus emigrirao u Egipat. No Isus je emigrirao jer mu je prijetio Herod, a zatim se vratio kući. Židovski je narod više puta bio prognan u Mezopotamiju, ali se uvijek vraćao.
Narod Izraela bio je prisilno odveden u Babilon i tamo zadržan u obliku ropstva. Današnji imigranti u Europu nisu dovedeni silom, niti u Europi žive kao robovi. Naprotiv, primaju brojne socijalne beneficije i subvencije europskih vlada. Sveta Obitelj morala je pobjeći u Egipat jer je željela spasiti život Djetetu Isusu. Božja riječ u Starom zavjetu govori o velikodušnom prihvaćanju izbjeglica i stranaca. Međutim, ista ta Božja riječ nalaže da stranac mora poštovati vjerske zapovijedi izraelskoga naroda i nipošto širiti vlastitu idolopokloničku religiju. Danas se selektivna egzegeza provodi isključivo u političke i ideološke svrhe.
Unatoč mučenicima jučer i danas, od oca Jacquesa Hamela do vjernika u Nici, žrtava napada 2020., zašto se Crkva na Zapadu čini tako opreznom u osuđivanju islamističke prijetnje?
Vjerujem da su mnogi predstavnici Crkve danas vođeni političkom korektnošću. Međureligijski dijalog dvosmislen je postupak. On zaziva sklad među religijama koji ne postoji u njihovim doktrinama i moralnosti, a često ni u njihovoj praksi. Štoviše, tvrdnje iz Kur’ana i Šerijata, koje jasno diskriminiraju nemuslimane, nikada se ne spominju. Takav dijalog nedostaje iskrenosti: problem politiziranog islama i rastućeg progona kršćana, osobito u islamskim zemljama ili od strane islamskih ekstremističkih skupina, obično se ne dovodi u pitanje.
Zašto katoličanstvo ostaje najprogonjenija religija?
Razlog je jednostavan: to je jedina istinska religija, ona koju je Bog želio ovdje na zemlji. To je jedina religija koja posjeduje puninu Istine i sva sredstva Božje milosti i spasenja. Katolicizam je oduvijek bio meta napada političkih i ideoloških sila koje odbacuju Isusa Krista kao Istinu, Put i pravi Život — dakle, kao jedinog Spasitelja i Učitelja čovječanstva. Razlog leži u činjenici da ljudi radije uspostavljaju vlastitu istinu kako bi činili što žele. Progon katoličke religije na kraju se svodi na moto: „Ne želimo da Krist vlada nad nama.” Međutim, jedno je sigurno: nema puta ni života bez Krista.
Ako na Aziju gledamo kao na „most” između kultura i vjera, kakve obveze danas nastaju — u usporedbi s prije deset godina — za Crkvu i njezine pastire pred izazovima imigracije?
Suočeni s masovnom imigracijom nekršćana, pastiri Crkve ponovno imaju priliku i svetu dužnost izvršavati — bez ikakvog kompleksa manje vrijednosti, nego s revnošću — Kristovu božansku zapovijed, koja se sastoji u tome da sve narode učine Njegovim učenicima kroz Pravu vjeru i Krštenje, te ih poučavaju živjeti prema Božjim objavljenim zapovijedima. Upravo prema Evanđelju. Cijela bi Crkva ponovno trebala usvojiti riječi svetoga apostola Pavla i reći: „Ne stidim se Evanđelja” (Rim 1,16), i: „Jao meni ako Evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9,16). Doista, ne propovijedati Krista nekršćanima teška je propust u ljubavi prema bližnjemu, jer ih lišava najveće sreće ovdje na zemlji: upoznati i ljubiti Krista kao svoga Učitelja, Gospodina i Spasitelja.
Što onda treba činiti?
Pravi međureligijski dijalog odvija se u svakodnevnom životu. Uključuje susjede i obitelji, i otvoren je onima iz islamske vjere koji iskreno traže istinu. Njima se mora, s ljubavlju i bez nametanja, prenijeti poruka Krista, jedinog Spasitelja i Učitelja čovječanstva. To je bitno poslanje Crkve: donijeti Krista svim ljudima.
