O svom je iskustvu pobačaja pisala u svojoj novoj knjizi: „Znala sam da se nalazim na životnoj prekretnici. Sve što sam ikad željela bilo mi je nadomak ruke, vrhunac cjeloživotnog rada i truda. U tom trenutku mi se činilo kako uopće nemam izbora. Od silnog sam plakanja na putu prema klinici otupjela te gotovo da se i ne sjećam dodira onih hladnih instrumenata s mojom kožom.”, piše Narod.hr.
Idući je se dan ukrcala na let za Peking kako bi sudjelovala na Olimpijskim igrama. Pobačaj nije spominjala svojim trenerima, kolegicama, a ni svome ocu. Pisala je o tome kako su, tijekom finala trčanja na 400 m, osjećaji krivnje i bezvrijednosti zbog toga što je poklekla pod pritiscima te izabrala pobačaj toliko utjecali na njen performans da je završila na trećem mjestu te nije osvojila olimpijsko zlato, iako je bila favoritkinja za pobjedu.
„Donijela sam odluku koja me je slomila,” prisjeća se.
Za Sports Illustrated Now je izjavila: „Ne poznajem nijednu drugu atletičarku koja nije imala pobačaj i to je tužno.”
Ona je mišljenja da je to rezultat brojnih dezinformacija koje kruže među mladima na studentskim kampusima prema kojima sportašice koje izgube menstruaciju zbog intenzivnog treniranja ne mogu zatrudnjeti.
Činjenica da je osjećala kako nije imala izbora i da bi, u slučaju da je nastavila s trudnoćom, mogla ostati bez posla govori dovoljno o toksičnosti ove kulture koja potiče sportaše da učine što god je potrebno kako bi mogli nastupiti na najboljoj mogućoj razini, čak i ako to znači prekinuti trudnoću koju žele nastaviti.
Christina Pirrotta, zvijezda u usponu američkog nogometa koja igra za ekipu Sveučilišta uChicagu, za VerilyMag je izjavila: „Svjesna sam toga da je nama kao sportašicama veliki dio našeg identiteta vezan uz naš sport te kako imamo puno ambicija i nada za budućnost. Iako znam da tajming trudnoće Brianne McNeal nije bio idealan, sigurna sam da bi se snašla – i kao majka i kao sportašica.”
Pirrotta je uključena u organizaciju “Students for Life of America”, koja je pokrenula program “Pregnant on Campus Bill of Rights” (“Prava trudnih studentica”) kojim pomažu u edukaciji žena o pravima koja su im zagarantirana.
Izjavila je: „Smatram da se žene koje imaju neplanirane trudnoće nalaze u teškoj situaciji jer im, bar u tom trenutku, izgleda kao da je velikom djelu njihovih života došao kraj.”
Problem sa školarinama
Američkim studentima i školarina predstavlja veliki problem. ESPN je stupio u kontakt sa stotinama studentskih administratora i sportaša te su njihovom istragom otkrivene politike kojima se prisiljva ranjive žene na pobačaj. Barem je sedam sportašica na Sveučilištu Clemson u Južnoj Karolini počinilo pobačaj zbog straha od gubitka pozicije u sportskoj ekipi – kao i gubitka odgovarajuće financijske potpore.
Jedna je studentica za ESPN izjavila kako su bile primorane potpisati dokument u kojem stoji:
„Trudnoće zbog kojih bi bile u nemogućnosti nastupati ili pozitivno pridonijeti uspjehu programa uzrokovat će promjene u iznosu novčane pomoći”, a zatim je opisala kako je imala svoj drugi pobačaj nakon što joj je sveučilišni administrator napomenuo mogućnost gubitka stipendije.
ESPN je također razgovarao i s Cassandrom Harding koja je pokušala počiniti pobačaj kako bi sačuvala svoju stipendiju na Sveučilištu Memphis, ali je tada otkrila da je bila već u četvrtom mjesecu trudnoće te za nju pobačaj više nije bio legalan. Ona je također potpisala dokument u kojem je trudnoća navedena kao kršenje ugovora koje bi rezultiralo neposrednim razrješenjem stipendije s nemogućnošću obnove.
I zaista, njezini su treneri poštovali taj dokument te joj obustavili stipendiju kad su saznali za trudnoću. Ne samo da su ovakve odluke moralno odbojne, nego i krše federalno građansko pravo SAD-a (na temelju glave IX) koje štiti od spolne diskriminacije te prema kojem bilo koje sveučilište ili škola koja prima feudalni novac ne može diskriminirati studente ili učenike na temelju njihovog spola ili roditeljskog statusa.
Gubljenje financijske sigurnosti
U nizu članaka New York Timesa iz 2019. godine iznesena su svjedočanstva nekoliko žena koje tvrde da su izgubile financijska sredstva od sponzorstva tvrtke Nike nakon što su rodile svoju djecu. Trkačica Phoebe Wright je stoga izjavila kako je trudnoća smrtni neprijatelj sportašica. Olimpijka Allyson Felix također je za New York Times pisala o tome kako je njena odluka da rodi dijete bila zastrašujuća jer su u isto vrijeme trajali pregovori o njenom ugovoru s tvrtkom Nike. Također je otkrila kako je Nike htio smanjiti njena primanja za 70 % zbog trudnoće te odbio pružanje financijske zaštite u slučaju slabijih rezultata tijekom ili nakon trudnoće.
Nastavila je: „Sportašima se govori da šute i nastupaju. Govore nam da nikog nije briga za naše stavove. Govore nam da smo mi samo zabavljači pa trebamo samo brzo trčati, visoko skakati i daleko bacati. I da ne smijemo pogriješiti. Ali trudnoća nije pogreška, ženama ona može i trebala bi biti dio uspješne sportske karijere.”
Felix sada ima novog sponzora, brend ženske odjeće Athleta, koji nudi potpune rodiljne naknade. Nedavno je također progovorila o tome kako je tijekom procesa pregovora o onako diskriminirajućem ugovoru s Nikeom, zbog kojeg je imala mnoge probleme, Nike u isto vrijeme od nje tražio da sudjeluje u njihovim reklamama o „ženskom osnaživanju.” Za Time magazine je rekla: „Želudac mi se stisnuo. To je bilo krajnje bezobrazno i nesmotreno.”
Glasnogovornica organizacije Right To Life UK, Catherine Robinson, izjavila je: „Apsolutno je prezrivo da moderne obrazovne ustanove i korporacije rutinski vrše pritisak nad sportašicama da počine pobačaj, kao što je evidentno iz tragičnih svjedočanstava ovih sportašica.”
Premda je dobra vijest da brendovi poput Athlete idu pravim smjerom nudeći potpune rodiljske naknade, mnogo brendova i sveučilišta mora promijeniti svoj obrazac ponašanja u ovakvim situacijama kako bi se primijetile promjene u postupanju prema sportašicama.
Nažalost, ovakva stigmatizacija trudnica i vršenje pritiska na žene da pobace nije problem svojstven isključivo sportskoj industriji. Ranije ove godine, pjevačica Sinead O’Connor progovorila je u javnosti o tome kako je i ona bila primorana pobaciti svoje dijete te se prisjetila riječi svog liječnika u toj situaciji: „Tvoja je diskografska kuća potrošila 100,000 funti na snimanje tvog albuma. Duguješ im ovaj pobačaj.”
Je li pobačaj uvijek “izbor”?
Istraživanja pokazuju da 75% žena čini pobačaj zbog ekonomskih razloga ili zbog pritiska okoline, odnosno nedostatka podrške obitelji, partnera ili poslodavaca, a čak 7% Britanki je prema rezultatima ankete provedene u UK-u, između ostalog, bilo prisiljeno na pobačaj upravo od strane vlastitih muževa tj. partnera.
Priče ovih sportašica i drugih žena osporavaju onu široko raširenu ideju da je pobačaj uvijek “izbor”.
