Temperatura zraka sad je “tek” 35 stupnjeva, vlaga 80 posto. Blizu je ocean, a i najduža beninska rijeka, Ouémé, ima deltu ovdje, nedaleko od mjesta Affamè, ime kojega u prijevodu znači “glad”. Nisam pitala zašto su francuski kolonizatori uzeli toponim ovakve etimologije. Odgovor se i danas sam od sebe nameće.
Djeca u sirotištu koje vode časne sestre pišu domaće zadaće. Zadovoljna su jer su im trbusi puni, mnoge od tih djevojčica dobro znaju što znači glad, život na cesti, kako je danima biti u malaričnoj groznici, s visokom temperaturom a bez ijednog antipiretika. Djevojčice u sirotištu, pognute nad zadaćama, raduju se skorašnjoj večerašnjoj probi zbora. Kad završe sa školskim obvezama, uzeti će tam-tam pa zaplesati na dvorištu, bit će to proba za nedjeljnu misu, piše Jutarnji list.
– Odjednom će se začuti sve moguće zvečke i ovdašnja glazbala, četrdesetak djevojčica, koliko ih je pod ovim krovom, zapjevat će – opisuje sestra Ivančica Fulir.
– Zbor vježba u noći, na dvorištu, jer u kući je prevruće, u spavaonicama i do 35 Celzijevih stupnjeva. Tako je već mjesecima, zadnja kiša je pala prije tri-četiri tjedna. Svakim danom je sve toplije – sestra Ivančica strpljivo odgovara na moja pitanja, makar je na nogama od pet ujutro i nije stala cijeli dan. Na razgovor za Jutarnji pristala je prije desetak dana, no obilazila je bolesne i potrebite u selima po sjeveru zemlje, signala tamo nema. Prošli petak navečer, kad je stigla u Affamè, bila je rijetka prilika da, uz slabašni signal, možemo razgovarati. I taj se razgovor prekidao desetak puta, veza je pucala svakih nekoliko minuta.
Znam životnu priču te žene, i ne želim joj potrošiti ni minutu vremena suviše, piše novinarka Jutarnjeg lista. Jer, svaka njezina minuta u Beninu može promijeniti nečiji život, čeka je siročad kojima ona i sestre u misiji čine životno presudnu razliku – spašavaju djevojčice, djecu koja bi bez njih lako moguće umrla ili završila u roblju. Sestre ih liječe, hrane, odgajaju, plaćaju njihovo školovanje, pomažu im raditi školske zadaće.
Ivančica Fulir odrasla je kao kći jedinica u zagrebačkoj Draškovićevoj. Tamo je stasala u tinejdžericu, nekoliko godina poslije diplomirala ekonomiju. Rođena u obitelji vjernika, iako odgojena u vjeri, za rane je mladosti, kako to često biva sa srednjoškolcima, prestala ići na mise. Za godina studija spontano se vratila u crkvu, sprijateljila s nekoliko časnih sestara te svećenikom iz Benina, Odilonom Singboom.
Poput mnogih mladih ljudi, i ona je poželjela volontirati u nekoj od afričkih zemalja. Razgovori sa svećenikom, priče o zemlji u kojoj su gotovo svi osuđeni na život s malo škole i lošim zdravljem, jer tamo ni škola ni zdravstvo nisu besplatni, baš sve se plaća, a posla i prilike za zaradu je malo, sve te priče, pogotovo o nezaštićenoj siročadi, učinile su da je Ivančica Fulir jedan dan svojima rekla da – kani u Afriku.
Ona, kći rođena zahvaljujući čvrstoj vjeri svoje majke koja se nedugo prije trudnoće liječila od karcinoma. Zagrebački su liječnici toj ženi sugerirali pobačaj, uvjereni da je zračenje naštetilo djetetu. Odlučila je roditi, makar je i vlastiti život riskirala, do kraja trudnoće nije se kontrolirala, znajući da nova terapija, zbog trudnoće, nije moguća. Porod je bio kompliciran, težak, Ivančicu je rodila na Dušni dan 1984.
Pa kad je ta kći tridesetak godina poslije rekla da želi u Afriku, majka je, razumljivo, reagirala vrlo emotivno. Nije ju ohrabrila, pokušala ju je zaustaviti. Naposljetku je predložila da pričekaju godinu dana, pa bude li i tada osjećala istu, jaku želju, ponudila da razgovaraju iznova, tad dogovore što će i kako će. Afriku više nisu spominjale, sve dok Ivančica, nakon godinu dana, nije rekla – da i dalje jako želi otići kao volonterka u misiju.
Prvi put je otišla 2010. Na petnaest dana. Ništa što je ranije čitala, slušala, niti jedan film koji je pogledala, nije je moglo pripremiti za Benin, zemlju u kojoj su ropski rad i glad svakodnevica djece.
Dočekale su je sestre Dorotea Dunđer i Maristela Galić, hrvatske redovnice koje su u Beninu dulje od 30 godina.
Marijine sestre tu vode šest zajednica, dvije ambulante i dva sirotišta.
– Imamo stotinu djevojčica koja žive sa sestrama, ta djeca su potpuno pod našom skrbi. Najmlađima, Pierette i Colette, pet je godina, najstarije djevojke su već punoljetne. Sve su one siročad, bez jednog ili oba roditelja, ili je bila toliko strašna situacija da su ih socijalna služba ili policija odvojili od obitelji.
Sva naša djeca su na neki način s posebnim potrebama, većinom psihološkim, jer ili su u ranom djetinjstvu izgubili jednog ili oba roditelja ili su bili zlostavljani ili su nekad radili kao djeca robovi. Svaka djevojčica koju pogledate ima grozno mučnu životnu priču – govori sestra Ivančica.
Kad je prvi put došla u Benin, posebno se vezala za djevojčicu čija je majka nekad surađivala sa časnim sestrama, radila kao prevoditeljica, no dogodilo se da se razboljela, naposljetku umrla u mukama. Kćerkica je za bolesti gledala majku kako leži u lokvi krvi i gasi se, a kad je umrla, djevojčica je završila u sirotištu, otac koji je s više žena imao više od dvadesetero djece ostavio je kćer.
Malena je odbijala prihvatiti da je majka umrla, uvjeravala ih je da je u sirotištu privremeno, mama je, kazivala je, našla posao daleko, vratiti će se, s novim japankama, po nju. Djevojčica se u sirotištu razboljela od malarije, vezala za sestru Ivančicu, i jednoj i drugoj bilo je silno teško kad je Ivančica morala natrag u Zagreb.
Sestre spominju i djevojčicu koju su same dovele u sirotište nakon što su je pronašle u šipražju pored ceste. Posve iscrpljena bila je u takvom stanju da su se već životinje skupljale oko nje. Trebali su mjeseci da to dijete vlastitom rukom primi čašu, dugo je bila na infuziji, onemoćala. Kasnije su u lošem stanju našle još jedno dijete iz iste obitelji.
U Hrvatsku se Ivančica Fulir te 2010. vratila fizički, ali je u mislima i dalje, mjesecima, ostala u Beninu. Potresena onim što je tamo gledala, odlučna se vratiti i pomagati; u Benin je odlazila i 2012., potom 2013. U Hrvatskoj je pokrenula akciju skupljanja donacija za izgradnju sirotišta.
Te 2013. u Beninu je, radeći devet mjeseci u katoličkoj misiji, gledajući život iz na Zapadu većini nezamislivo mučne perspektive, svakodnevne borbe za preživljavanjem, osjetila da želi postati časnom sestrom. Vratila se u Hrvatsku, ušla u Družbu Marijinih sestara čudotvorne medaljice. U Zagrebu je u novicijatu provela godinu i pol dana. Potom je tri godine živjela u Ukrajini.
– I tamo ima djece koja su pothranjena, ali postoji kakav-takav sustav, mreža pomoći, nije svakodnevnica da se masovno umire od gladi. U Beninu su tisuće djece prepuštene samima sebi – kazuje. Spominje tako i slučaj kad su u selu Dekin, do kojega se putuje čamcem, naišli na epidemiju koja je u manje od dva tjedna odnijela 115 djece.
Prve sestre iz Hrvatske, iz reda Marijinih sestara čudotvorne medaljice, u Benin su stigle u prosincu 1988., bile su to sestra Dorotea Dunđer i sestra Maristela Galić. Obje su i danas tamo, obje školovane medicinske sestre. Sestra Dorotea prije odlaska u Afriku radila je u zagrebačkoj bolnici na Šalati.
S tim je iskustvom u mjestu Affamè otvorila ambulantu, počele su raditi s neuhranjenom, gladnom i bolesnom djecom. Njihov je dolazak u Affamè mnogima spasio život, tako je i danas, jer one su i sad jedine koje tamo pružaju medicinsku pomoć, najbliža bolnica udaljena je stotinama kilometara.
Danas s njima radi puno časnih sestara Afrikanki, sve su završile srednju medicinsku školu.
– Jedan od najvažnijih dijelova našeg apostolata su bolesnici, zasad imamo dvije ambulante u Beninu – objašnjavaju sestre.
Skupljanju novac, velika im je želja otvoriti i treću ambulantu, jer je iz sela Banigbé Gare, gdje nadaleko nema nikakve liječničke pomoći, stigao očajnički apel.
– Svećenik je primijetio veliku smrtnost djece u tom selu. Rekao je to lokalnom biskupu, biskup je došao do sestara i zamolio, ako mogu, da tamo otvore ambulantu. Selo je blizu granice s Nigerijom, ovdje nema posla, ljudi odlaze u Nigeriju raditi, a djeca ostaju s bakama, djedovima, stričevima, tetkama, sa svima i ni s kim, dogodi se da obole od malarije, da su u visokoj temperaturi, 39, 40 i više, a da nitko na njih ne obrati pažnju, da ne prepozna ili ne zna prepoznati to stanje, niti im znaju niti mogu pomoći.
Ako dijete, često neuhranjeno, možda i gladno, ima tako visoku temperaturu dulje od tri-četiri dana, dolazi do raznih oštećenja, epileptičkih napada, umiru. Prva ambulanta za djecu je 30 kilometara daleko, u gradu Porto-Novo, to je za mnoge nedostižno daleko, jer ceste su loše, prijevoz rijedak i skup, a oni nemaju novca ni za doći u grad, kamoli u gradu platiti liječenje. Umiru od onoga od čega se u Europi odavno ne umire.
Ovdje je silno bitna i edukacija lokalnog stanovništva o prevenciji raznih bolesti. Sestre bi i podučavale kako spriječiti širenje pojedinih bolesti, govorile o pravilnoj prehrani. Jer, često se zbog siromaštva djeca hrane namirnicama koje su teško probavljive, koje traže dodatnu termičku obradu, to zbog neznanja budu izvor velikih muka za djecu – objašnjava beninsku svakodnevicu sestra Ivančica.
U selu Banigbé-Gare treba hitna pomoć djeci koja masovno umiru.
Potrebno je napraviti makar i vrlo skroman centar za zdravlje koji će imati osnovne prostorije za rad i opremu za zbrinjavanje bolesne djece. U selu su sestrama voljni ustupiti kolibu za život. Ali u kolibi neće moći dugo živjeti, zbog sigurnosti. Moraju imati čvrsta vrata i zidove iza kojih se noću mogu zaključati, blizu je granica s Nigerijom, ovdje je rat svako malo.
Nema tome koji dan da je u njihovu ambulantu jedva stojeći na nogama došla, pred kraj zapravo dopuzala, 12-godišnja djevojčica, sama je hodala kilometrima s temperaturom 40. Došla je jer je znala da sestre liječe.
– Svoje usluge sestre ne naplaćuju. Novcem od donacija kupujemo lijekove. No, često nemamo dovoljno. Najgore je kad vidiš potrebite, a ne možeš pomoći – tiho kaže sestra Ivančica.
Što se s doniranih 50, 100, 200 ili 500 kuna može učiniti u Beninu?
– 100 kuna je za kupovinu platna i za šivanje školske uniforme bez koje djeca ne mogu pohađati nastavu. 250 kuna dođe komplet lijekova za liječenje jednog djeteta od malarije, ako je riječ o malariji blagog do srednje teškog oblika.
500 kuna je komplet lijekova za teški oblik malarije, tad dijete nekoliko dana mora ostati u nekoj od naših ambulanti. No, ako je dijete u takvom stanju da mora u bolnicu, onda su ti iznosi za naše kapacitete nedostižni – pojašnjava.
Kako izgleda njezin uobičajni dan u Beninu?
– Mi sestre ustajemo oko pet, imamo jutarnju molitvu, nakon toga je misa, doručak, djeca odlaze u školu, sestre pripremaju ručak, idu u polje. O puno djece skrbimo, pa treba i puno raditi da ih sve možemo prehraniti. Imamo svinje, patke, kokoši… Uzgajamo i hranu za djecu i hranu za životinje.
Djeca oko podne dolaze kući, na ručak, nakon toga se vraćaju u školu. Navečer, kad se vrate, večeraju pa s njima učimo jer većina treba stalnu pomoć u školi. Tijekom dana, kad djeca nisu u kući, osim što sestre idu u polje, u vrt, neke rade i u ambulanti koja je unutar našeg dvorišta i gdje ljudi dolaze tražiti pomoć.
Druge sestre odlaze u sela, dva puta mjesečno obilaze udaljena sela, auto napunimo medicinskim potrepštinama i tamo gdje na 200 kilometara nema ambulante ni bolnice ni liječnika sestre pomažu ljudima. Čine koliko mogu, bore se s nekim osnovnim bolestima za koje su educirane i za koje imamo lijekove.
Ako vidimo da je nešto ozbiljnije što prelazi naše mogućnosti, preporučimo odlazak u bolnicu. Ima ih koji ne mogu doći do bolnice pa ih, ako možemo, prevezemo. Ali mnogi i odustanu, kažu: ‘Ako nam vi ne možete pomoći, ne može nam pomoći nitko’. U bolnice ne idu, jer nemaju novca za plaćanje liječenja – kaže sestra.
Na pitanje s čime joj se u Beninu najteže nositi, sestra Dorotea kaže: – Najteže mi je kad ispred sebe imam bolesnu majku s malim bolesnim djetetom, bolesnog oca, ti ljudi nemaju ni za lijekove ni za bolnicu. A često nemam ni ja.
Marijini obroci
Ove sestre u Beninu surađuju s Marijinim obrocima te su pomogli da se ondje otvori nekoliko njihovih kuhinja.
Marijini obroci jednostavna su ideja koja djeluje. Organizacija osigurava jedan obrok dnevno na mjestu obrazovanja kako bi privukla kronično siromašnu djecu u učionice, gdje dobivaju obrazovanje koje će im u budućnosti biti izlaz iz siromaštva.
Marijini obroci hrane više od 1.6 milijuna gladne djece svakog školskog dana na četiri kontinenta, u zemljama poput Malavija, Liberije, Kenije, Sirije, Zambije, Haitija, Ugande, Južnog Sudana, Tajlanda i Indije.
Prosječan trošak prehrane jednog djeteta Marijinim obrocima kroz cijelu školsku godinu iznosi 132 kune.
Prošle su godine Marijini obroci u Hrvatskoj obilježili 10 godina postojanja.
Izvor. Narod.hr/Jutarnji.hr
