U mjestu živi oko 200.000 stanovnika mlađe životne dobi, i jedno je od najsiromašnijih četvrti zemaljske kugle. Sestre svjedoče o zagađenosti, improviziranim nastambama oko 9 m2 od cerada, kartona i starih limova s otpada, u kojima živi i više od desetero članova obitelji.
U nehigijenskim uvjetima mnogo ljudi obolijeva i prerano umire jer nemaju novaca za bolnicu i lijekove. Djeca su okružena prljavštinom, većinom bez odjeće i ako imaju jedan obrok dnevno smatraju se sretnicima. Život im je borba za golo preživljavanje, od borbe za hranu do borbe protiv različitih bolesti. Teško je pojmiti, a onda i prihvatiti da u 21. stoljeću žive ljudi bez struje, bez pitke vode i hrane, bez osnovnih higijenskih uvjeta kao što su kupaonica i kanalizacija.
Mjesto je to vladavine bandi koje kontroliraju cijelo područje jer su vlasti digle ruke od njih. Samim time domaći ljudi izbjegavaju ulazak u "Cite Soleil" jer je jako opasno, a napose za bijelce. Naime, bijelci su prilika za zaradu jer ih mogu oteti i tražiti veliku svotu novca da bi ih pustili na slobodu. Nažalost, otkupnina je jedno od sredstava za preživljavanje bandi.
S. Ana napominje kako je njihov utemeljitelj Stadler govorio služavkama Maloga Isusa: "Pomozi siromasima kad god možeš pa će i tebi Bog" pa su s. Liberija i ona odlučile otići u taj dio grada s američkom organizacijom Reiser Relief. Upozorili su ih da ne nose ništa od osobnih stvari, a napose ne dokumente, torbicu ili mobitel. Naime, ljudi prepoznaju vozila te organizacije jer im svakodnevno doniraju 2 do 3 kamiona pitke vode.
Upravo ta pomoć osigurava siguran i miran prolazak vozila organizacije kroz ta naselja. Potresno je bilo vidjeti ljude i djecu kako trče sa kantama za vodu, pri čemu nisu znali da li bi se prije umili, napili ili odnijeli vodu kući. Ostale su šokirane uvjetima i pogođene stvarnošću, a onda i našom ljudskom nemarnošću i neodgovornošću za našu braću koja su siromašna i trpe od gladi i žeđi.
"Mi, sestre, bile smo im zanimljive. Djeca su nam trčala ususret, ali su tražili i nešto za pojesti, a onda i koji zagrljaj više. Poneko dijete nas je i 'ugrizlo' da bi vidjelo kako se naša bijela koža crveni. Ljudi u Cite Soleil nemaju hrane, pa pronalaze razne načine preživljavanja: od prekopavanja smetlišta pa do izrade kolača od blata. Taj kolač nakon što osuše na suncu pojedu ili prodaju, a time uzrokuju mnoge prerane bolesti i smrti.
Naši su se osjećaji izmjenjivali od tuge do radosti. Uz sve siromaštvo koje smo vidjele u tom kvartu, vidjele smo djecu ali i ljude koji žive s velikom nadom u srcu za bolje sutra. Tu nadu u njima bude i misionari koji su došli iz različitih zemalja svijeta kako bi ublažili njihove patnje. Ni misionarima koji su tamo, koji u tom kvartu već godinama žive, nije ni malo lagano jer su često mete napada, pljački a ponekad i otmica 'profesionalnih kriminalaca' živeći tako pod velikim rizikom za vlastiti život", ističe s. Ana.
Opisala je i kako su stanovnici reagirali kad su čuli da su iz Hrvatske. "Zanimljivo je kako djeca od 5-8 godina koja nemaju televizora znaju za hrvatskog nogometaša Luku Modrića ali i mnoge druge. Jednostavno ga svi obožavaju. Kad su čuli da smo iz iste države onda su djeca 'zaključila' da sam sigurno sestra od Luke Modrića govoreći: 'I ona je mala i plava, baš kao Luka'. Bila je to 'udarna vijest' u kvartu da su vidjeli sestru Luke Modrića i ništa ih u tome nije moglo razuvjeriti".
Kako je Haiti zemlja u kojoj ljudi žive za nogomet te kada je utakmica oko jednog malog televizora skupi se više od 100 ljudi koji su zajednički sakupili po novčić da bi upalili televizor na bateriju i mogli pratiti utakmicu - to smo vidjeli upravo taj dan, ističe s. Ana, dodajući kako su im naši nogometaši bili ulaznica u svjetove i živote ljudi na Haitiju za koje nismo ni sanjale da postoje.
"Hvala im na tome, zato i mi navijamo sa našom djecom u domu Cardinal Stepinac Children's Home za Hrvatsku i pratimo nogomet svim srcem", kazala je s. Ana, istaknuvši radost što su kod njih petero djece iz tog kvarta našlo svoje utočište i topli dom.
