Javnosti je ovaj prezbiter poglavito postao poznat kada je 6. lipnja 2015. iznio svoje životno svjedočanstvo pred papom Franjom u sarajevskoj katedrali, javlja Nedjelja.ba.
Rođen je 18. ožujka 1955. u Banjoj Luci od roditelja Joze i Kate rođ. Ćurković. Nakon osnovnoga i srednjoškolskog obrazovanja kojega je stekao u rodnom gradu, teologiju je studirao u Sarajevu. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je na Petrovo 1987. u trapističkom samostanu Marija Zvijezda u Banjoj Luci.
Poslije prvih svećeničkih koraka u rodnome gradu i župi Šimići, ubrzo ga je dočekao rat dok je bio župnikom u Glamoču. Tamo ga je srpska vojska zatočila i uz teške torture i batine prebacila u zatvor u Kninu.
O svemu tomu govorio je pred Svetim Ocem tijekom njegova pohoda Bosni i Hercegovini. Tu je pok. Zvonko svjedočio:
"Godine 1992. bio sam upravitelj župe Glamoč. Pastoralno sam skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od 50-ak vjernika među pravoslavnom većinom. U Republici Hrvatskoj već je bjesnio rat koji se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. Dana 24. veljače 1992. ubijen je moj ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Mnogi su mi govorili da trebam otići. Međutim, nisam htio pobjeći i ostaviti svoje župljane u takvoj opasnosti. Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina časnih sestara od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume.
Na Cvjetnu nedjelju, 12. travnja 1992. nakon mise vojnici su me uhitili i odvezli u grad Knin u susjednu Hrvatsku. Više puta su me tukli sve dok ne bih pao u nesvijest od boli. Tražili su od mene da na televiziji javno kažem da sam ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove. Zapovjedniku je bilo jasno da neću još dugo izdržati.
Papa Franjo ljubi ruku vlč. Matijeviću i traži blagoslov
Napokon su odlučili prebaciti me u bolnicu u vrlo teškom stanju. Liječnik mi je morao operativnim zahvatom izvaditi brojne podljeve krvi da bih preživio. Moj organizam više nije primao hranu. Često sam bio u nesvijesti. Kasnije su mi rekli da su mi dali šest doza krvi da bih preživio. Na molbu mog biskupa Franje, kojemu nije bilo moguće doći do mene, u bolnici me je posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrizostom što mi je dalo nadu u pobjedu dobra. Tijekom 26 dana boravka u bolnici u Kninu oporavio sam se toliko da su me, na molbu biskupa, mogli razmijeniti kao ratnog zarobljenika. Nakon toga oporavljao sam se još dva tjedna u bolnici u Splitu. Neka Bog blagoslovi sve one koji su mi pomogli da danas budem živ.
(...) Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multipla skleroza koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi Sv. Pavla: 'Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova' (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra."
Zbog uznapredovale i onako teške bolesti razriješen je svih dužnosti i umirovljen 2011. te poslan na liječenje.
Vrijeme i mjesto ukopa pok. svećenika Zvonimira Matijevića bit će priopćeno ubrzo.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
