Onda sam je ugledala. Sjedila je mirno između trgovaca koji su vikali i bez riječi stiskala kalendar. Prišla sam i sjela pored nje. Podijelila je karton sa mnom, ljuteći se što sjedam na hladan beton. Ona je, kaže, navikla. Ne zna koliko kilometara pređe do Tržnice. Probudi se u zoru, pa polako. U danu na čiji spomen se njeno lice pretvara u grč, izgubila je jedino dijete.
Od tada je sama. Posao joj ne pada tesšo. Teško bi joj bilo da mora da traži od drugih. Ove godine je vrijeme uništilo biljke pa je jedva našla koju za prodaju. Na sirotinju, kaže, udara i čovjek i Bog. Ne ljuti se.
Tjerala je i inspekcija ali za štand para nema pa neka "oni gore" rade šta hoće. Ljeti je toplo, pa joj sjedenje od 7 do 16h ne predstavlja problem. Zimi je najteže. Hladnoća sa lakoćom savlada slabo staračko tijelo pa ostaje samo dok ne proda dovoljno da kupi hranu. Tada sva nada staje u neke užurbane korake, koji kraj nje prolaze kao da ne postoji.
Pitala sam je da objavim priču, a ona je naglasila da uslikam robu, pa da narod probere ako mu nešto treba jer neće milostinju. Na rastanku mi je obećala da će se moliti za mene. Moli se kaže i za sve ljude kojima je teže nego njoj. A ima ih mnogo. Udaljavala sam se nesigurnim korakom, stideći se svog gunđanja zbog hladnoće, problema koji su mi jutros bili veliki i neodređenih obrisa nezahvalnosti u mom sjećanju.
Ona je tamo svaki dan. Sa nadom gleda u vaše korake. Zaustavite ih na pravom mjestu.
