Vlado Gotovac čitav je svoj život promišljao, djelovao i oblikovao Hrvatsku. Ovaj političar, književnik, filozof i govornik po mnogočemu je ostao upamćen. Među njegovim govorima zasigurno je najdojmljiviji onaj održan 30. kolovoza 1991. godine ispred Komande 5. vojne oblasti na zagrebačkom Trgu kralja Petra Krešimira u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA. Tom prilikom Gotovac je hrvatskom mnoštvu poručio:
“Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt…
Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.
Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred “Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda!…
Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!
Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio…
Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snać´. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.
I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.
A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.
Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.
Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!”
Rođeni Imoćanin, Vlado Gotovac, od 1955. radio je na Radioteleviziji Zagreb kao urednik kulture i drame. Dva puta su mu sudili zbog “verbalnog delikta”. Prvi put 1972. godine osuđen je na četiri godine zatvora. Drugi put zbog intervjua danog švedskoj televiziji 1977. kažnjen je s dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. U javni život vratio se tek 1990. godine. Bio je predsjednik Matice hrvatske. U politici će ostati upamćen kao jedan od osnivača i predsjednik Hrvatske socijalno liberalne stranke (HSLS), s kojom se rastao 1997. godine. Tada je postao predsjednik Liberalne stranke (LS) i u koaliciji “šestorke” pobijedio na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. Krajem te iste godine, nakon duge i teške bolesti, umire u tuđini. Vlado Gotovac prema mnogima, nakon Frana Supila, najtragičnija je figura hrvatske suvremene političke scene.
