U Crkvi ima mjesta za sve i svi mogu pronaći svoje mjesto, u poštovanju zvanja svakoga posebno – to je smisao Upute o župi. Dokument ne sadrži zakonske novosti, nego predlaže načine za bolju primjenu važećih odredbi, kako bi se poduprla suodgovornost svih krštenih, te promicao pastoral blizine i suradnja među župama. Iz dokumenta najočitije proizlazi hitna potreba misionarske obnove, pastoralno obraćenje župe, kako bi ponovno pronašla dinamizam i kreativnost koji joj omogućuju da uvijek „izlazi“, uz prinos svih krštenih, piše vaticannews.va.
Dokument ima 11 poglavlja, a njegov bi se sadržaj mogao podijeliti na dva makro-područja: prvo, koje obuhvaća prvih šest poglavlja, daje opširno razmišljanje o pastoralnom obraćenju, o misionarskom smislu i vrijednosti župe u suvremenim prilikama; dok se drugo, koje uključuje ostalih pet poglavlja, usredotočuje na diobu župnih zajednica, različitih uloga i načina primjene odredbā koje se odnose na njih.
Župa je „kuća među drugim kućama“ – istaknuto je u prvom dijelu dokumenta – i njezin je misionarski smisao bitan za evangelizaciju. Globalizacija i digitalni svijet promijenili su njezinu specifičnu vezu s teritorijem koji nije više samo zemljopisni prostor, nego je životni prostor. „Kultura susreta“ bit će potrebna za promicanje dijaloga, solidarnosti i otvorenosti prema svima, jer će na taj način – kako je istaknuto u Uputi – župne zajednice moći razviti pravu „umjetnost blizine“. Dokument posebno preporučuje svjedočanstvo vjere u ljubavi i važnost pozornosti prema siromašnima.
U dokumentu je, među ostalim, istaknuta uloga župnika koji je pastir zajednice. On je u službi župe, a ne obratno, i na njemu je briga o dušama – podsjeća se u dokumentu. Slijedom toga župnik treba biti zaređen; svaka je druga mogućnost isključena. Kao upravitelj župnim dobrima i pravni predstavnik župe, župnika se imenuje na neodređeno vrijeme, jer dobro dušā zahtijeva stabilnost i uključuje poznavanje zajednice i blizinu s njom. Međutim, u dokumentu se podsjeća da biskup može imenovati župnika na određeno vrijeme, ali ne manje od pet godina.
Jedan dio osmoga poglavlja posvećen je đakonima, koji su suradnici biskupa i svećenikā u jedinstvenom evangelizacijskom poslanju. Oni su zaređeni službenici i sudjeluju, iako na drugačiji način, u sakramentu ređenja, posebno na području evangelizacije i milosrdne ljubavi, uključujući upravljanje dobrima, naviještanje evanđelja i služenje pri euharistijskom stolu. Citirajući papu Franju, dokument ističe da oni nisu „napola svećenici i napola laici“, a ne treba ih također gledati u vidiku klerikalizma i funkcionalizma.
Što se pak tiče Bogu posvećenih osoba i laika u župnim zajednicama, Zbor za kler u dokumentu napominje da su posvećene osobe svjedoci radikalnoga nasljedovanja Krista, dok se kod laika ističe njihovo sudjelovanje u evangelizacijskom djelovanju Crkve, te se od njih traži velikodušno zauzimanje u svjedočenju života u skladu s evanđeljem i u službi župnoj zajednici.
Vjernici laici mogu biti, uz poseban obred, postavljeni u stalnu službu čitača i akolita, ako su u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, te ako imaju odgovarajući formaciju i primjerno osobno i pastoralno ponašanje. Osim toga, u izvanrednim situacijama, mogu od biskupa, nakon njegove pozorne procjene, dobiti druge zadaće, kao što je slavljenje Liturgije Riječi i sprovodni obredi, podjela krštenja, sudjelovanje u sakramentu ženidbe, uz dopuštenje Svete Stolice, te, ako je to potrebno, propovijedati u crkvi ili u oratoriju. Međutim, ni u kojem slučaju ne mogu održati propovijed tijekom mise.
Posljednje se poglavlje osvrće na priloge za slavljenje sakramenata. Oni trebaju biti „slobodan čin“ i ne smiju se očekivati kao da su porez ili namet. Sa sakramentalnim se životom ne smije trgovati – ističe se u dokumentu – te tako slavljenje mise ne može biti podložno tarifama, pogodbama ili trgovini. vaticannews.va
