Fotografija dana, tjedna, možda i duljeg perioda, je Zlatkova suza radosnica dok je njegov sin slavio mladu misu, a propovijedao vlč. Anto Bobaš.
Zlatko je 1992 godine, bježeći od agresora, napustio rodni Đelilovac (Travnik) te je kao izbjeglica živio u Gladniku kod Nove Bile. 1995. godine Zlatku se rađa sin Matej, a kasnije i Ivan. Tek 2000 godine Zlatko se među prvima vraća u obnovljenu kuću u svoj Đelilovac, na svoje ognjište.
– Matej je prvi put osjetio svečenićko zvanje s nepune tri godine. Sjećam se tate kada je odlazio rano raditi na kući u Đelilovcu, a vraćao se kasno, kada smo brat i ja već zaspali. Sjećam se kada je nestalo struje, titranje svijeće idilično je slalo poruku da njezina svijetlost pomaže i onda kada zakažu svi uređaji. Tata se u međuvremenu vratio i donio raspelo koje je kupio u Podkraju. Uzeo sam ga i prekrižio brata. Taj spoj idilr i mistike urezao mi se u sječanje. Kako su godine prolazile bio sam sve odlučniji da budem svečenik, te sam na preporuku kuma Vite odlučio krenuti u dominikance, ispričao je vlč. Matej, prenosi centralna.ba.
