Dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji, dogodilo se dosta često u povijesti da je svijet nenadano imao dojam da se probudio kao drukčiji.
Primjerice, u kršćanskoj antici je u jednom trenutku svijet „bio zapanjen što se probudio kao arijanski“, da upotrijebimo poznati izraz sv. Jeronima. Slično tome, u 16. st. se trećina Europe probudila kao protestantska. U stvarnosti se ti fenomeni nisu zbili preko noći, nego su postupno pripremani. Ipak, oni se čine kao iznenađenje jer suvremenici nisu razumjeli težinu različitih događaja koji su bili priprava za te katastrofe, niti su razumjeli njihove posljedice. U tom smislu su se cijeli narodi probudili kao arijanci i protestanti i kada su to shvatili, bilo je prekasno.
Nažalost, sada smo u sličnoj situaciji. Oko nas vidimo stvari, komentare, inicijative koje nas šokiraju, ali smo u opasnosti da ne razumijemo njihov puni opseg. Često se ti elementi shvaćaju kao stvari koje utječu na druge, ali na nas ne mogu nikada utjecati. Poznajemo ih, mrzimo ih, ali ih nekako zanemarujemo u svakodnevnom životu. To znači da naše oči nisu uvijek posve otvorene da bi shvatile utjecaj i opasnost tih stvarnosti za nas, a posebno za našu djecu. Treba jasno reći: svijet postaje sveopća Sodoma i Gomora. Nećemo to moći izbjeći seleći drugamo jer je ta preobrazba sveopća. Moramo ostati mirni, ali se pripremiti sada, sa svim dostupnim sredstvima, da ne budemo iznenađeni kada se probudimo.
Sveopća Sodoma i Gomora
Uvijek je teško predstavljati se kao prorok propasti, ali nekada to nije moguće izbjeći. Dijabolična kultura sve više uzima korijena u svijetu, svakoga dana. Nakon što je odbacilo Boga po otpadništvu i ateizmu, suvremeno čovječanstvo ga neminovno želi zamijeniti. A rezultati su sotonski. Čovjek je taj koji tvrdi da može određivati što je dobro, a što zlo. On si uzima pravo da bira hoće li živjeti ili umrijeti, da bude ovo ili ono, da dā život ili ga oduzme... Ukratko, da odlučuje o svemu o čemu bi Bog trebao odlučivati, i to na sveopćoj razini.
Ali najgore od svega je očita volja da se tim odvratnim načelima privedu nevini. Posebna pažnja posvećuje se djeci i mladima s ciljem da ih se od rane dobi uvede u to novo viđenje stvarnosti, kvareći ih i učeći ih onome što bi samo odrasli trebali znati, a i onome što čak ni odrasli ne bi trebali znati u društvu koje je još uvijek humano i zdravo. U moralnom pogledu, postoji prava volja da se uništi nevinost ondje gdje bi ona naravno trebala biti. Nalazimo se u toj točki. Problem nije samo grijeh koji nasrće na svijet i truje sve na svom putu, nego činjenica da se sve to odobrava i nameće. To je znak da je Bog, kojega je čovjek napustio, zauzvrat prepustio čovjeka njegovoj sudbini.
Posljedice Božjeg odbacivanja
U novoj Sodomi vjera i ljubav su definitivno istisnute lažima i sebičnošću.
Sveti Pavao je već iscrpno i jasno opisao konačni rezultat otpadništva: „Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo... I zato ih predade Bog u željama njihovih srdaca u nečistoću, da sramote sami tjelesa svoja, koji pretvoriše istinu Božju u laž, i većma iskazivaše čast i služiše stvorenju nego Stvoritelju... Zato ih predade Bog sramotnim strastima... I kako nijesu marili da spoznaju Boga, zato ih Bog predade pokvarenom mišljenju, da čine, što ne valja, da budu napunjeni svake nepravde, zloće, bludnosti, lakomstva, pakosti, puni zavisti, ubojstva, svađe, lukavstva, podmuklosti, doušnici, klevetnici, bogomrsci, uvredljivci, oholice, naduti, izmišljači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bez srca, nepomirljivi, nemilostivi. Oni, istina, znadu odredbu Božju, da oni, koji to čine, zaslužuju smrt; ipak oni to čine, dapače i odobravaju onima koji to čine.“ (Rim 1,21sl.)
Slabost crkvenih ljudi
Suočena s tim stanjem stvari, Crkva koja je proizašla iz Koncila nalazi se na putu bez izlaza. To je bilo neizbježno od dana kada je dijalog zamijenio propovijedanje istine. Želja da se prilagodi svijetu, da ga se prihvati kakav jest, bez osude njegovih zastranjenja, bez da mu se više suprotstavlja, ta želja donosi svoje konačne plodove. Već ima značajnih dijelova Crkve koji otvoreno promiču prihvaćanje gore spomenutih gadosti. Drugi dijelovi Crkve izgleda da više ne znaju kako im se suprotstaviti. Ukratko, sve je spremno za novu Sodomu i Gomoru.
Potrebe za odgovarajućim lijekovima
Prvi uvjet za bilo kakvo moguće rješenje je da otvorimo oči i shvatimo da ta nova paradigma zahvaća sve nas. Kako je ona u dominantnoj kulturi, nalazi se svugdje: u jeziku, modi, umjetnosti, predstavama, na ulici. Ona je u porukama koje neprestano primamo jer je to prizma našega vremena te se po njoj sve filtrira i predstavlja. Trebamo biti svjesniji toga: zrak koji dišemo je zatrovan, internet s kojim smo sve više primorani živjeti i upotrebljavati ga je zatrovan i prenosi kugu sve do najudaljenijih kutaka. Sve nas to nužno zahvaća. Ponavljam, najranjiviji na taj strašan otrov su djeca i mladi, počevši s našim vlastitim obiteljima.
Kršćansko junaštvo – dva bitna obilježja
Ali što onda kad smo otvorili svoje oči? Ako Bog, kao nikada prije, dopušta to sveopće zlo, to novo pogansko carstvo, to je sigurno s ciljem da podigne kršćansko junaštvo po cijelome svijetu. Ne možemo živjeti izvan toga carstva, ali možemo živjeti u njemu, a da nas ono ne smrvi. U njemu možemo preživjeti u onoj mjeri u kojoj sami sebe „diskriminiramo“, tj. držimo se po strani.
To junaštvo koje su kršćani već dokazali u poganskim carstvima ima dva karakteristična obilježja.
Prvo, ono započinje, hrani se i razvija u skrovitosti. Treba mu osama da bi moglo rasti. Treba mu molitva da bi moglo napredovati u ljubavi prema Bogu i u radikalnoj mržnji prema grijehu. To se ne može postići u jednom danu. Velika izvanjska djela, izraz tog junaštva, uvijek su bila učinak skrivene postojanosti i neumorne ustrajnosti tijekom godina. Junaštvo Križa pretpostavlja skrovitost jaslica i nazaretskog doma. Konačna ustrajnost bit će dana samo onima koji su se u svakidašnjem životu, u svojim najobičnijim djelima, uspjeli zaštititi od zla i očuvati od grijeha junaštvom koje samo Bog – koji ispituje bubrege i srca – poznaje i nagrađuje. Izvanjske odluke i djela bez čistoga srca, bez istinskog nutarnjeg obraćenja, izložile bi nas opasnosti da ostanemo u iluziji, čak licemjerju. Abraham je posjedovao to čisto srce, utvrđeno u Bogu, i to mu je omogućilo da se čuva svega što je predstavljala Sodoma. Lot, iako sâm pravedan čovjek (2 Pt 2, 7-8), ipak je odlučio nastaniti se u Sodomi i ostati ondje: to okružje mu se unatoč svemu svidjelo, a njegova djeca nažalost nisu izbjegla njegove loše utjecaje.
Drugo obilježje tog junaštva, koje se također mora očitovati tijekom godina, je radikalno samopredanje. To je nedvojbeni znak ljubavi. Ispovijest vjere je djelotvorna samo ako je popraćena istinskom darežljivošću u samopredanju Bogu, koji čini u nama da ljubimo sve što On ljubi i kako On ljubi, te mrzimo sve što On mrzi i kako On mrzi. Bez te ljubavi ne možemo imati tu mržnju. A bez te mržnje ne možemo se oduprijeti zavodljivosti koja će postati sve suptilnija, dublja i općenitija, zavodljivosti kojoj Lotova obitelj nije uspjela potpuno izbjeći.
Credidimus caritati – tri povlaštena oružja
Otvorimo naše oči sada, otvorimo oči naše djece, prije nego se probudimo obuhvaćeni novom Sodomom. Učimo najprije djecu vlastitim primjerom, svojom ljubavlju i mržnjom. Ne oklijevajmo zaštititi ih. Uklonimo iz naših domova sve što bi moglo poslužiti promicanju duha svijeta, bez kompromisa, s blagom i zdravom nepopustljivošću. Ne budimo naivni ni slabi: nijedna obitelj, nitko ne smije vjerovati da je siguran. Iskvarenost je već puno dublja nego što mislimo i njezino napredovanje je nezaustavljivo.
U isto vrijeme nemojmo zaboraviti da je ova bitka fundamentalno nadnaravna. Ne suočavamo se sa sotonskim prijevarama čisto naravnim sredstvima. Tri su glavna nadnaravna sredstva i moramo ih stalno otkrivati.
Prvo je Sveta Misa: upravo po njoj naš Gospodin nastavlja nadvladavati đavla i grijeh. Ne možemo nikada dovoljno cijeniti to sredstvo u svoj njegovoj vrijednosti i ne možemo se nikada previše o njega osloniti. Upravo Predragocjena Krv, koja se prikazuje na našim oltarima, sadrži do kraja vremena snagu da održava u nama čistoću i djevičanstvo, pa i usred nove Sodome. Misa je remek-djelo ljubavi našega Gospodina prema dušama te u njima hrani istu ljubav koja ih jača do točke samodarivanja.
Drugo sredstvo je sveta Krunica. Ovo tako obično sredstvo treba ponovno otkriti u našim obiteljima. Moramo u tome vidjeti način da sve više uronimo u velika otajstva života našega Gospodina i naše Gospe. Po tome, vođeni našom Majkom, postajemo sposobni nasljedovati ih u njihovom prinošenju sebe Bogu te u njihovom duhu žrtve i u njihovoj čistoći. Nažalost, u nekim slučajevima ne možemo pronaći potrebno vrijeme za zajedničku molitvu. Krunica mora ostati prije svega svakodnevna obiteljska aktivnost. Upravo oko nje moramo organizirati svoj dan. U obiteljima u kojima je to pravilo, milost ustrajnosti kod djece neće izostati.
Treće sredstvo je svakako najspecifičnije za sadašnju situaciju da se postigne ustrajnost: to je Bezgrješno Srce Marijino. Naš Gospodin nam je u svojoj providnosti htio ponuditi utočište usred Sodome i Gomore. Upravo u to sklonište moramo ući. To jest, između našeg srca i srca Djevice moramo uspostaviti takvu prisnost da možemo upoznati i diviti se unutarnjem životu Djevice, dijeliti njezine želje, njezine radosti, njezine tuge i njezine brige. Moramo također, iznad svega, dijeliti njezinu spremnost da bespridržajno surađujemo u djelu Otkupljenja.
Što ćemo tada otkriti u tom srcu a da ne možemo pronaći drugdje? Iznad svega, pronaći ćemo neodoljivu ljubav koja duše čini nepobjedivima. Baš tu leži tajna pobjede i tu je treba pronaći. Kad duša istinski ljubi, spremna je na svaku kušnju. Nestaju svi opravdani i razumljivi strahovi; sve slabosti iščezavaju; junaštvo postaje moguće. Doista, sve što smo upravo spomenuli u nekoliko prethodnih razmišljanja pitanje je radikalne ljubavi. Istinska ljubav, ljubav koju Bog ulijeva u naša srca, uvijek prevladava. Kad ljubav vlada, ona podlaže. Ljubav o kojoj govorimo nije sinonim za slabost, nego za snagu. To je oružje kojem ništa ne može odoljeti. Samo ljubav duša spremnih na mučeništvo može pobijediti carstvo sebičnosti i nečistoće. I upravo u srcu Djevice naći ćemo primjer i izvor ove ljubavi koje više nema u svijetu, ali koja mora biti naša. Credidimus Caritati [povjerovali smo Ljubavi].
Neka vas Bog sve blagoslovi!
Menzingen, 3. rujna 2022.
Blagdan sv. Pija X.
don Davide Pagliarani, generalni poglavar
