Draga braćo misnici – i dijecezanski i redovnički!
U svom pismu svećenicima za Veliki četvrtak upućenom 25. ožujka 1995. sveti papa Ivan Pavao II. nazvao je nadasve prikladnim „prijedlog Kongregacije za kler da bi se u svakoj biskupiji slavio Dan svećeničkog posvećenja prigodom blagdana Presvetog Srca Isusova ili drugoga dana koji bi više odgovarao potrebama ili pastoralnim običajima dotičnoga kraja“ te dodao da se pridružuje „tom prijedlogu želeći da taj Dan pomogne svećenicima živjeti u sve punijem skladu sa srcem Dobrog pastira“. Pred nadolazeću svetkovinu Presvetoga Srca Isusova i Dan svećeničkog posvećenja dobro je prisjetiti se Poruke toga svetog Pape za stotu obljetnicu posvete svijeta Božanskom Srcu Isusovu 1899.-1999. upućenog iz Varšave, 11. lipnja 1999., zatim pisma pape Benedikta XVI. uz proglašenje Svećeničke godine povodom 150. obljetnice smrti arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneya upućenog, 16. lipnja 2009. prigodom svetkovine Presvetog Srca Isusova „na dan koji je tradicionalno posvećen molitvi za posvećenje svećenika“ te pisma pape Franje svećenicima prigodom „160. obljetnice smrti svetoga župnika arškog kojega je Pijo XI. postavio za zaštitnika svim župnicima svijeta“ upućenog iz Rima 4. kolovoza 2019.
Nakon što su stresnim vremenima nedavnoga rata i poraća pridružile i kušnje povezane uz nedavnu hajku pojedinih osoba i medija usmjerenu protiv slobode Crkve na ovim prostorima, osjećam potrebnim uputiti vam svoju pastirsku riječ i zajedno s vama raspirivati milosni dar Božji koji je u meni po polaganju ruku sv. pape Ivana Pavla II. (usp. 2 Tim 1,6) i trajno taj dar stavljati na službu Božjem narodu.
ISUSOV POZIV
U svećeničkom životu svakoga od nas polako se nižu godine rada u vinogradu Gospodnjem i na njivi evangelizacije. Dok se trudimo posijati evanđeosko sjeme, uviđamo i snagu javnog mnijenja koje je zahvaćeno sve većom sekularizacijom. Iz dana u dan svjedoci smo da sjeme riječi Božje vrlo često pada uz put pa ga pozobaju ptice ili na kamenito tlo pa se osuši ili u trnje pa ga uguše vremenite brige, a tek četvrto zrno pada u dobru zemlju i donosi obilat plod, kako to govori naš Gospodin u poznatoj prispodobi o kraljevstvu nebeskom (Mt, 13, 1-23). Naše ljudske slabosti i izostanak očekivanog ploda kod onih kojima naviještamo Božju riječ mogu biti uzrokom našeg razočaranja pa čak i frustracije zbog neostvarenih očekivanja. U takvim trenucima potrebno je da budemo duboko svjesni da smo poslani ostvarivati Božja a ne svoja očekivanja jer nas Gospodin šalje da radimo na njivi Gospodnjoj. U takvim trenucima Gospodin nam je osobito blizu pase prisjetimo njegovih riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“ (Mt 11,28-30).
Proslava svetkovine Presvetoga Srca Isusova nuka me da sebe i vas pozovem da pođemo u školu božanskog Srca kako bi naša srca ponovo gorjela radosnim služenjem i kako bi oblikovali svoja srce prema njegovom Srcu koje je blago i ponizno. Želim da nam Duh Sveti uvijek iznova otvara oči te, poput učenika u Emausu, prepoznajemo Isusa u lomljenju kruha i da nam gore srca dok slušamo i naviještamo njegovu riječ (usp. Lk 24, 31-32).Oholo i bahato srce širi ozračje nezadovoljstva i nije radosno te ne može širiti radosnu vijest spasenja. Imajući na umu da samo dobar učenik može postati dobar učitelj, želim sebi i vama ponovno prisvjestiti Gospodin poziv i naša obećanja da trajno budemo njegovi učenici i da svakoga dana o toj ljubavi učimo od njegova probodenog Srca kako bi mogli druge voditi tom izvoru vode žive. Molimo uskrslog Krista da i nama, kao i uplašenim apostolima, otvori pamet da razumijemo Pisma(usp. Lk 24,45), kako bi njegovu riječ mogli uvjerljivo prenositi onima za koje smo posvećeni i kojima smo poslani.
„Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9)
Kao Isusovi učenici otvorimo svoja srca Isusovoj riječi kojom nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi. U prispodobi o trsu i lozi Gospodin nas poziva da budemo svjesni svoje ograničenosti te da naše sijanje Božje riječi ne može donijeti plodove bez njegove životne snage. Ucijepljeni smo u njega svetim krštenjem, a svetim redom smo opečaćeni za službu koju nam je povjerio. Kako bi mogli opravdati njegovo povjerenje, pozvani smo trajno živjeti taj izvor duhovne energije koja u nama struji tom dubokom vezom, a ta povezanost obnavlja se i hrani dnevnom molitvom, slavljem Euharistije i slušanjem njegoveriječi.
„Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi“(Iv 15,10). Nije se lako odupirati duhu svijeta u kojem živimo i koji nam se narijetko agresivno nameće. Dan svećeničkog posvećenja doziva nam u svijest tko smo i u čije ime slavimo liturgijska slavlja, naviještamo evanđeosku riječ i vršimo poslanje svjedočenja Krista uskrsloga.
„Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega“ (2 Tim 1,8)
Dok proživljavamo kušnje teškog poratnog vremena i nekorektne politike, koja često ne poštuje ljudska prava, čovjekovo dostojanstvo i vjerske slobode, poslušajmo riječi neumornog apostola Pavla koji potiče svoga učenika Timoteja da se ne stidi dati svjedočanstvo „za Gospodina našega“ i piše mu: „Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku“ (2 Tim 1,6).
Sluga Božji Josip Stadler u svojoj poslanici svećenicima upućenoj 8. kolovoza 1885.navodi riječi Isusa Krista: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,19-20).Zatim nadbiskup Stadler podsjeća da je Gospodin poslao svećenike da uče narode držati sve što je Gospodine zapovjedio te pita: „Ali braćo moja, ako smo dužni sve istine navieštati svojemu puku, koje god je naš Gospodin objavio, zar nije onda s tom dužnošću ujedno skopčana i druga, da mi sami moramo prije poznavati tu objavu i sve istine, što su u njoj?“. Potom stavlja misnicima za uzor sv. Timoteja koji je „izučen u školi sv. Pavla“ postao toliko vješt „u svih vjerskih stvarih te je zaslužio zamjerne hvale od svojega učitelja“. Svatko od nas osobno i svim zajedno pozvani smo i danas, poput sv. Timoteja, raspirivati dar posvećenja i postajati sve više svjesni povjerenja koje nam je Isus darovao svetim redom šaljući nas da nosimonjegovu poruku spasenja. Uvjerljivi navjestitelji Božje riječi bit ćemo samo onda kada budemo vjerni Kristovi učenici.
Poticaj na jedinstvo
Sv. Pavao poručuje kršćanskoj zajednici u Efezu: „Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!“(Ef 4, 1-3).U duhu tih riječi napisanih i nama danas, slobodan sam uputiti sljedeće poticaje svim svećenicima koji žive i djeluju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ili su članovi našeg prezbiterija:
1. U ophođenju sa svojim vjernicima i sa svim ljudima čuvajmo duh plemenitosti, strpljivosti i ljubavi. Ako ne uspijemo pojedinima prenijeti i uvjeriti ih u evanđeosku poruku spasenja, izbjegavajmo riječi kojima možemo uvrijediti svoje sugovornike imajući na umu narodnu poslovicuda rane od jezika više bole i dulje zarastaju nego rane od mača.
2. Govorimo, radimo i živimo na način da naši vjernici ali i svi ljudi dobre volju mogu na nama „pročitati“ da volimo svoje zvanje, cijelu Crkvu katoličku i unutar nje posebno svoju Vrhbosansku nadbiskupiju. Imajmo na umu stare besjede: za ono što se voli, za to se i žrtvuje; za ono zašto se umire, to ne odumire; na muci se poznaju junaci. Nismo napustili ovu mjesnu Crkvu ni u ratnim godinama kada je krvarila, a ni u poratnim godinama kada su mnogi priječili da vidamo njezine rane pa nećemo je napustiti ni sada kada je napuštaju mnogi tražeći lakši i ugodniji život i kada su se pojedini nad njom nadvili poput ptica grabljivica. Duboko smo svjesni da nas Gospodin šalje biti pastiri onima, makar i manje brojnima, koji svim srcem vole ovu zemlju i ovu Crkvu i spremni su s njome i za nju živjeti i tu dijeliti dobro i zlo koje život donosi gdje god čovjek živio.
3. Čuvajmo dobar glas jedan o drugome i pomozimo jedan drugome da na najbolji način vršimo povjerene nam službe. Budimo svjesni svoga poslanja i težine svoje riječi posebno u trenucima kada smatramo potrebnim osobno, a pogotovo javno, iznijeti bilo kakvu kritiku upućenu bilo kome pa i onda kada ne spominjemo imena, a narod može zaključiti na koga se to odnosi. Posebno potičem župnike da, nakon što preuzmu novu župničku ili neku drugu službu, čuvaju dobar glas onih koji su prije njih u toj zajednici sijali sjeme Božje riječi i dijelili svete sakramente.
4. Izgrađujmo međusobnu solidarnost imajući na umu da se lakše nosi životni križ kada se podijeli sa svojim bratom u svećeništvu i da se podijeljena radost umnožava.
5. Uvijek budimo svjesni da je za nas u svakom trenutku i u svim životnim situacijama mjerilo iznad svih mjerila: evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Zato se čuvajmo mjerila ovog svijeta u kojem se nerijetko kao najviši cilj stavljaželja za uživanjem, trošenjem i posjedovanjem. To nisu niti mogu ikada biti kriteriji onih koji su pozvani i poslani raditi za spas duša.
Na kraju ove poruke želim od srca zahvaliti svakom svećeniku za otvorenost i suradnju sa mnom kao pastirom ove mjesne Crkve tijekom svih ovih godina. Mnogi od vas nisu ni svjesni koliko su me obradovali svojim osmjehom, stiskom ruke, riječju potpore i spremnošću da se stave na raspolaganje u brojnim inicijativama i projektima pokrenutim svih ovih godina. Neka Vam Gospodin bude nagrada!
Na sve svećenike, đakone, časne sestre, redovnike i na one koji se spremaju služiti Gospodinu u duhovnom zvanju te na sve članove kraljevskog svećenstva u našoj mjesnoj Crkvi, bilo da u njoj žive bilo da su je tuđom ili svojom voljom napustili i pronašli novo mjesto življenja i djelovanja, zazivam obilje Božje blagoslova i zazivam: Isuse blaga i ponizna Srca, učini srcanaša po Srcu svome!
O proslavi svetkovine Presvetog Srca Isusova
naslovnika Vrhbosanske nadbiskupije, 21. lipnja 2020.
Kardinal Vinko Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
