Na početku današnjeg slavlja, uputili smo Gospodinu sljedeću molitvu: „Stvori u nama velikodušno i postojano srce da ti možemo vjerno i čista duha služiti “ (zborna molitva).
Našim vlastitim snagama si ne možemo dati takvo srce. Samo Bog to može učiniti te u molitvi od njega tražimo da nam dade takvo srce kao svoje „stvorenje“. Na ovaj način, dolazimo do teme molitve, koja je središnja u današnjim čitanjima i sve nas okupljene na kanonizaciju novih svetaca izaziva. Sveci su postigli svoj cilj. Zahvaljujući molitvi oni su imali velikodušno i postojano srce. Molili su se snažno; borili i pobijedili.
Molite! Poput Mojsija, koji je prije svega bio Božji čovjek, čovjek molitve. Vidimo ga danas u borbi protiv Amaleka kako stoji na brdu s podignutim rukama. No s vremena na vrijeme njegove bi klonule te bi se tada izgledi okrenuli protiv naroda. Aron i Hur su stoga posjeli Mojsija na kamen i držali njegove ruke u zraku, dok konačno nije ostvarena pobjeda.
Ovakav duhovni život Crkva traži od nas: ne da bi se dobio rat, već da bi se dobio mir!
Postoji važna poruka u ovoj priči o Mojsiju: predanost molitvi zahtijeva da se međusobno podupiremo. Umor je neizbježan. Ponekad jednostavno ne možemo nastaviti, no uz pomoć naše braće i sestara, možemo ustrajati u našoj molitvi dok Gospodin ne dovrši svoj posao.
Sveti Pavao piše Timoteju, svom učeniku i suradniku, te ga potiče da ostane u onome u čemu je poučen i čemu je povjerovao (usp. 2 Tim 3,14). No Timotej ovo nije mogao postići samo vlastitim snagama: „bitka“ postojanosti se ne može pobijediti bez molitve. Ne sporadična ili neodlučna molitva, već molitva kao što nam Isus govori u Evanđelju: „Molite svagda i nikada ne sustajte“ (usp. Lk 18,1). To je kršćanski način života: biti postojan u molitvi kako bi bili postojani u vjeri i svjedočanstvu. Ovdje još jednom možemo čuti glas u nama, koji govori: „Ali Gospodine, kako da se ne umorimo? Mi smo samo ljudi… čak se i Mojsije umorio…!“ Istina, svatko od nas se umara, a opet nismo sami: dio smo Tijela! Dijelovi smo Tijela Kristova, Crkve, čije su ruke podignute dan i noć prema nebu, zahvaljujući prisutnosti Uskrsloga Krista i njegova Duha Svetoga. Samo u Crkvi, te zahvaljujući molitvi Crkve, smo sposobni biti postojani u vjeri i svjedočanstvu.
Čuli smo Isusovo obećanje, koje nam daje u Evanđelju: „Bog će udijeliti pravdu svojim izabranicima, onima koji mu vape dan i noć“ (usp. Lk 18,7). Ovo je otajstvo molitve: nastaviti vapiti, ne posustati, i ako se umorimo, tražiti pomoć da nam ruke budu ostanu u zraku. To je molitva, koju nam je Isus objavio i dao u Duhu Svetom. Moliti ne znači skrivati se u nekom idealnom svijetu, niti pobjeći u lažni, sebični osjećaj mirnoće. Moliti znači boriti se, ali isto tako dopustiti Duhu Svetom da se moli u nama, ta Duh Sveti nas uči moliti. On nas vodi u molitvi i omogućuje nam da molimo kao sinovi i kćeri.
Sveci su oni ljudi koji u potpunosti ulaze u otajstvo molitve; muškarci i žene koji se muče s molitvom, dopuštajući Duhu Svetom da moli te se bori u njima. Bore se, muče do samog kraja, sa svom svojom snagom i pobjeđuju, ali ne svojim naporom: Gospodin pobjeđuje u i s njima. Sedam svjedoka, koji su danas kanonizirani, su također vodili dobar boj vjere i ljubavi po svojim molitvama. Upravo su zato ostali čvrsti u vjeri s velikodušnim i postojanim srcem. Neka nam po njihovom primjeru i zagovoru Bog dade da i mi budemo muškarci i žene molitve. Vapimo Bogu dan i noć bez posustajanja. Dopustimo Duhu Svetom da se moli u nama te podupirimo jedni druge u molitvi kako bismo mogli držati podignute ruke, dok Božansko milosrđe ne ostvari pobjedu.
