“Draga braćo i sestre!
1. Čovjekovo čišćenje, čistoća pred Bogom i ljudima jedan je od čestih ciljeva religijskih putova. Pokušaji da se dođe do čistoće, oslobađanja od svega što opterećuje čovjeka, danas su sve prisutniji i u drugim područjima življenja koja nisu izravno povezana s religijom. Ta su nastojanja odgovor na čežnju i potrebu koja je upisana u ljudsku narav. To vodi u traženje i primjenu raznih tehnika i »obreda« kojima se čovjek pokušava osloboditi tereta krivnje, očistiti posljedice pogrješnih životnih djela, odabira i odluka.
U Svetom pismu, posebno u Starom zavjetu, kao jednu od nosivih tema, susrećemo upravo nastojanje da čovjek postigne čistoću i da ostane čist, čemu služi obdržavanje odredaba o raznim izvanjskim pranjima, ali i prinošenje žrtava kojima se čuva savez s Bogom i obnavlja oslobađanje od grijeha.
Svi ti pokušaji pokazuju da samo ljudsko nastojanje nije dovoljno. Oni otkrivaju ponajprije potrebu Božjega milosrđa i odnosa s Bogom. Budući da čovjek svoju čistoću nagrđuje grijehom, prekidanjem odnosa s Bogom, idolopoklonstvom, raznim surogatima kojima narušava savez s Gospodinom i sa zakonom koji je Stvoritelj upisao u ljudsku narav, čovjek sam ne može postići čistoću srca i savjesti. Čovjek ne može sam sebi oprostiti grijehe, niti to može učiniti neki drugi čovjek, nego samo Bog. Samo Bog uskrisuje mrtve, vraća od smrti u život.
Kristovo vazmeno otajstvo očituje ključnu povezanost s Bogom svakoga čovjeka. Razmatrajući Sveto trodnevlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, jasno se uočava da je u svakom od slavlja tih vazmenih dana prisutan navještaj i ostvarenje pročišćenja pojedinih vjernika i Crkve kao zajednice. Taj put je moguće pratiti od pranja nogu preko čišćenja pogleda do čistoće srca i savjesti.
2. Na Veliki četvrtak u misi večere Gospodnje naviješta se Evanđelje o pranju nogu (usp. Iv 13, 1-15). U središtu slavlja ustanove euharistije koja je u srcu otajstva Crkve nalazi se ta dojmljiva gesta i poziv na ljubav. Iz Božje snage ljubavi koja grli cijeli svijet rađa se Crkva. Ta je ljubav sasvim konkretna, očitovana u tada uobičajenoj gesti brižnosti i poštovanja, u gesti pranja nogu u prisnosti obiteljskoga doma i prijateljstva. No, ta je gesta podrazumijevala odnose u koje se nije uklapao Isusov pristup, zbog čega se apostol Petar pobunio, ne dopuštajući da mu Isus pere noge. No, Petar – premda i ne razumije – popušta, jer se boji da bi mogao ostati bez zajedništva s Isusom i dioništva u njegovu božanstvu. To je čistoća za kojom čovjek istinski teži.
Isus pere noge budući da su one čuvarice spomena puta kojim se kroz život prolazi. Noge nose tragove padova i prašine, udaraca, boli i umora. Isus pročišćuje povijest svojih učenika, preuzima njihove životne putove i preobražava ih. Skloni smo kao ljudi gledati svoj hod, zaustaviti se i biti usredotočeni na prijeđeni put, spuštajući pogled na tragove koji raduju, ali i plaše. Isus pak želi da podignemo pogled, da njemu prepustimo brigu za umorne noge i da se radujemo čistoći pogleda koji proizlazi iz čistoga srca. Ako gledamo ljudske putove, ako se zaustavimo na svojoj tjelesnosti i prolaznosti, izgubit ćemo pogled na cilj i zatvoriti se u nerazumijevanje Božjega plana i vječnosti.
No, Isus pere noge, da bismo snagom toga primjera i mi jednako činili. Preduvjet za tu čistoću naš je pristanak, naša odluka da dopustimo Isusu da nas očisti svojom ljubavlju, da bismo živjeli kršćanski darujući se braći i sestrama. U više je navrata Učitelj na to upozoravao, što će potvrditi nakon pranja nogu govoreći: »Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas« (Iv 13, 34). Ostavljajući nam svoju molitvu, naučio nas je moliti: »Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.«
3. Otajstvo Velikoga četvrtka dobiva novo značenje u Kristovoj žrtvi na križu na Veliki petak. Tu postoji znak kojim je izvršena vojnička provjera smrti, kada je jedan od vojnika kopljem probo Isusov bok, iz kojega je potekla krv i voda. Sveto pismo povezalo je navještaj iz davnine da će gledati onoga koga su proboli (usp. Iv 19, 37) i Isusa uzdignuta na križu. Isus na križu vidljiv je svakomu čovjeku, jer ne postoji nitko tko nije osjetio kušnju trpljenja i neku životnu razapetost.
Veliki petak pokazuje da vazmeno otajstvo pročišćuje pogled, tako da budemo sposobni u boli, u poniženju, u čovjekovoj odbačenosti i unakaženosti prepoznati Božje lice, kao ispunjenje proroštva: »Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut« (Iz 53, 3). Pročišćen pogled u svakom čovjeku vidi Gospodina i ne sažalijeva samoga sebe u patnjama, jer mu Kristov križ daje smisao. Isus je s križa predao duh spustivši glavu prema zemlji koja je natopljena njegovom krvlju.
Pročišćen pogled vidi i Crkvu u grijesima njezinih sinova i kćeri, u napuštanju Raspetoga i u našim ranama koje nas razdiru. Pročišćen pogled vidi novi izvor. Zar ne vidimo koliku nam je ljubav Bog darovao: u daru slobode, u daru zemlje, u pobjedama koje su se činile nemogućima, u znakovima prisutnosti koje samo pogled zamagljen grijehom ne prepoznaje. Pročišćen pogled vidi dalje od muke, dalje od zastora koji je od razdvojnice postao poveznicom, dajući pristup prema novomu obzoru koji je otvoren u obnovljenim srcima ljudi.
4. Kristove učenike iz tame izvode na svjetlo oprane noge i pročišćen pogled u vazmenoj noći koja je rasvijetljena svjetlom uskrsnuća. Susrećemo pročišćeno srce koje povezuje živu želju, odnosno čežnju, ljubav i vječnost; pročišćeno srce koje odjekuje riječima vazmenoga hvalospjeva: »Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima.«
O tome govori i čitanje iz Knjige proroka Ezekiela: »Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća« (Ez 36, 25), a u pripadajućem psalmu vapimo: »Čisto srce stvori mi, Bože« (Ps 51, 12).
Čovjek koji ima čisto srce potaknut je poći prema Uskrslomu, krstiti se u Krista, u njegovu smrt, da bi s njime uskrsnuo na novi život, kako bi Krista upoznao, naviještao i svjedočio za njega. Krštenje u Krista ne zaustavlja se na skidanju prljavštine s tijela, nego se u Njemu, u Sinu, postaje djecom Božjom. To je otajstvena posveta duše. Od starine se u Crkvi pranje nogu povezivalo s krštenjem, odnosno s »prosvjetljenjem« očiju, uma i srca, što je dalo smisao i staromu nazivu za krštenike – prosvijetljeni. Osim toga, krštenje, kao smrt staroga čovjeka i preporod na novi život, preporod je za sudjelovanje u euharistiji. Isus pere noge svojim učenicima, da bi bili spremni blagovati hranu besmrtnosti – euharistiju, što je u središtu svetkovine Uskrsnuća Gospodinova.
5. Braćo i sestre, razmatrajući navještaj o uskrsnuću, susrećemo jasno istaknute tri pročišćene stvarnosti: noge koje na uskrsno jutro korake žena i trk apostola upućuju prema grobu; oči koje zamućene suzama zbog trpljenja odmah ne spoznaju, nego ih pročišćuje snaga vjere da pred praznim grobom vide ispunjenje čežnje za životom te, konačno, srce koje pročišćeno ljubavlju postaje gorljivo i velikodušno.
Istaknuli smo Petra na posljednjoj večeri, a njegova je prisutnost posebna ne samo kod pranja nogu, nego i u pranju očiju suzama, kada spoznaje da je zatajio Isusa. Njegovo je srce bilo čišćeno dok je slutio da smrt Učitelja nije završetak, ali je pred znakovima života ostao zbunjen. Taj put pročišćenja zaključen je Isusovim pitanjem nakon uskrsnuća: »Petre, ljubiš li me?« (usp. Iv 21, 15).
Na putu obraćenja čežnja i slutnja za istinom i promjenom životnoga puta jest ispovijed koja povezuje riječi i djela, koja prepoznaje kušnju i ne dopušta ustrajati u zlu, koja ne guši savjest, nego je usklađuje s ljubavlju i obasjava svjetlom vječnosti.
6. Dragi vjernici, taj put čišćenja je dragocjen. To je put obnavljanja i preporoda, tako potreban svakomu vjerniku, Crkvi kao zajednici, ali i našemu hrvatskomu društvu. Potrebno nam je čišćenje puta kojim se išlo u prošlosti zanemarujući istinu; čišćenje pogleda koji je prikovan uz sebičnost; čišćenje srca koje je okamenjeno prihvaćanjem zatvorenosti u prolazno, srca koje je postalo sporo za potrebe bližnjih, srca koje je ostarjelo jer ne prihvaća vječnost.
Osjećamo da se u toj nepročišćenosti lako izgubi osjetljivost savjesti i upada u nesnalaženje i nerazumijevanje te na kraju više ništa nije ni sveto ni mjerodavno, stavljajući u opasnost smisao onoga što se govori i čini, onoga što se promiče kao vrijednost, a bez temelja koji nadilazi sebične razloge. Isusova osuda pokazuje da se za svako zlo može naći opravdanje, da ga se može uobličiti u rječnik koji će djelovati privlačno, da se za njega mogu naći neočekivani suradnici. Taj put ima jasne plodove u stvaranju zbunjenosti koja prerasta u obeshrabrenost, a obeshrabrenost u strah. Izvor svega jest sebičnost, nepoštivanje Božjega glasa u sebi i pomanjkanje hrabrosti.
No, svetkovina Uskrsa pokazuje put preporoda u obraćenju, smisao rađanja i umiranja, smisao trpljenja i žrtve. Sve počinje od prihvaćanja Isusova poziva i dopuštanja da nas on svojom ljubavlju oblikuje u duhu služenja Bogu i bližnjima. On je prošao putom muke da se ničega ne bojimo. Pročistio je tamu svijeta, da bismo jasnije vidjeli. Darovao nam Duha koji progovara u našoj savjesti.
Znakovito je da je papa Benedikt XVI. za svoga pohoda Hrvatskoj u obraćanju predstavnicima civilnoga društva u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu izabrao temu savjest. »Kvaliteta društvenog i građanskog života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tom kritičkom čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje.« Potom je Papa nastavio: »Ako se (…) savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost« (4. lipnja 2011. godine).
Molim snagu i radost Duha Svetoga za sve nas koji smo kršteni, to jest Kristovi, da pročišćeni ljubavlju obnavljamo Crkvu i društvo te jedni drugima pomognemo biti čvrsti u vjeri, postojani u nadi i učinkoviti u ljubavi. Na sve, a osobito na obitelji, zazivam zagovor Prečiste Djevice Marije i svjedoka čiste savjesti, blaženoga Alojzija Stepinca.
Blagoslovljen i sretan Uskrs! Vaš nadbiskup,
kardinal Josip Bozanić, v.r.
U Zagrebu, na Cvjetnicu, 25. ožujka 2018. godine.”
