U prigodnoj homiliji pater Filip, župnik u Novigradu, između ostalog je kazao kako se bolesnicima koji jako oslabe, ranjenima što iskrvare kao zadnji lijek i pomoć daje transfuzija krvi. Tuđa krv prelije se u njihove žile, da im donese osvježenje, ojačanje, život. Presveta euharistija, sveta pričest je takva transfuzija, prelijevanje snage života Bogočovjeka u naš slabi i bolesni organizam, u naše smrtno biće. Uvijek smo slabi, bolesni i smrti na dohvat. Gospodin se zato pobrinuo da nam u pričesti Božanskom transfuzijom prelije svoju snagu i život. Ljudi neprestance traže životni eliksir, žele otkloniti ili barem udaljiti smrt, boje se nestanka, odlaska s ovoga svijeta. I zato uzimaju sva moguća sredstava da bi što dulje živjeli ovdje na zemlji, ne misleći na vječnost. Evo našeg eliksira. Tko jede tijelo moje i pije krv moju ostaje u meni i ja u njemu, riječi su to Isusa Krista. Pričest nas pridružuje Isusu Kristu, život nam se sjedinjuje s Isusom Kristom, kazao je tom prigodom pater Filip. Zato nas Crkva zove što češće na pričest, na proslavu samoga Boga, a to je Presveta euharistija Sveta misa. Stoga budimo često, usudim se reći, stalno na svetoj misi, napose ovdje u Svetištu svetoga Josipa, svake srijede i nedjelje, blagdanima u svojim župnim zajednicama u svojim crkvama na svetoj misi i pričesti jer to je naš život i naša svetost. Drugog izvora života i svetosti za kršćanina nema, zaključio je pater Vicić.
Pri kraju misnog slavlja mons. Sente je posvjedočio kako se sveti Josip brine da pri kraju misnog slavlja srijedom bude i prigodno svjedočanstvo vjere. Naime, za ovu srijedu nije imao pripremljenu ni jednu osobu koja bi posvjedočila svoju vjeru. No, ipak sveti se Josip pobrinuo da i ove srijede bude svjedočanstvo. Kada sam ušao u Josipovo svetište danas popodne, pripremajući se za liturgiju, našao sam dvoje staraca kako se mole. Kad su me ugledali pitali su me gdje se mogu ispovjediti i upisati misne nakane. U razgovoru s njima ubrzo sam prepoznao da su upravo oni ove srijede dar svetog Josipa hodočasnicima. To su Ilija i Janja Radošević koji će ove godine u listopadu navršiti šezdeset godina bračnog zajedništva, a dolaze iz Beča.
Rodom smo iz Boće kod Brčkog. Ja Janja rođena sam 1946., a moj Ilija 1943. godine. Vjenčali smo se prije 59 godina. Ilija je 1977. godine otišao u Austriju, a ja za njim 1979. godina. U Austriji nam se rodilo sedmero djece: Božo, Mijo, Stjepan, Marija, Kata, Ivo i Drago. Božo i Stjepan preminuli su nekoliko mjeseci nakon poroda, a Ivo u tridesetim godinama životu. Imamo sedmero unučadi. Ilija je radio na građevini, a ja sam pomagala časnim sestrama iz Kongregacije Sestara Božanskog Otkupitelja u njihovom odgojnom centru - Mater Salvatoris u Beču. U Otoku kod Vinkovaca imamo i našu hrvatsku kuću u kojoj smo boravili protekla dva tjedna. Na putu u naš dom u Austriju u Beč htjeli smo posjetiti ovo Josipovo svetište. Sudjelujemo mi i na misnim slavljima u Beču, ali draže nam je na našem. Kad smo otkrili Laudato televiziju svake večeri pratimo misna slavlja, a svake srijede obavezno. Više sam puta govorila svome mužu Iliji da bih voljela otići u Karlovac kod svetog Josipa i dragog Isusa i drage Gospe, kod Svete obitelji. Drago mi je kada vidim kako sveti Josip drži Isusa za rukicu, tako me to posjeti na moju djecu i na djecu cijelog svijeta, kada su bili mali kako sam ih vodila u vrtić i na posao. I evo ta mi se želja danas ostvarila. Ovdje smo prvi puta, ali se nadam da nije zadnji puta. Više ćemo puta navratiti, dokle god možemo hodati. Kada budemo išli za Vinkovce ili nazad za Beč tada ćemo navratiti. Gledat ćemo da putujemo srijedom. Valjda će me sveti Josip poslušati kada tako govorim, kazala je tom prigodom gospođa Janja. A Ilija na pitanje kako se u ovako visokim godinama usudi voziti tako dugačku dionicu brzo je odgovorio kako nije sam, osjećam da nas prati Sveta Obitelj, a osobito zaštita svetog Josipa. Zapravo i ja sam imao želju pomoliti se svetom Josipu baš ovdje u Nacionalnom svetištu, još i prije svoje žene. Nešto me je vuklo i morao sam doći ovdje. Nisam morao, nego trebao sam doći. I sada mi je puno srce! Evo od radosti mi suze idu. Znate kako mi je drago!, zaključio je Ilija svoje svjedočanstvo.
Iliji i Janji Radošević mons. Sente na kraju je darova izvornu repliku kipa svetog Josipa iz Karlovca, te svakome krunicu s medaljonom svetog Josipa, izrazivši nadu da će ovdje proslaviti svoj dijamantni pir.
