Na početku je nazočne pozdravio duhovnik klarisa fra Josip Lucić naglasivši važnost zavjeta čistoće, poslušnosti i siromaštva kojima se na poseban način posvećuje Gospodinu. U svojoj je propovijedi nadbiskup Barišić govorio o snazi Božje i krhkosti ljudske riječi. „Ljudska riječ je vrlo važna, ona nas otvara prema drugima i bez nje bi naš život bio gluh i nemoguć. Ali ta ista riječ danas je postala besadržajna i umnožena tako da govorimo o poplavi i šumi riječi koje ništa ne znače. Postali smo ovisnici i zarobljenici riječi“, naglasio je nadbiskup Barišić podsjetivši koliko se riječ od izuma štampe do interneta ubrzala i razmnožila, a opet izgubila na važnosti, značenju i sadržaju. Ustvrdio je kako zbog manjka vremena, strpljivosti i tišine više ne meditiramo Riječ. Međutim, Gospodin ima povjerenja u ljudsku riječ te želi uspostaviti s nama komunikaciju i zajedništvo. Želi se uriječiti, odnosno utjeloviti.
Protumačivši evanđeoski tekst koji govori o sijaču i sjemenu nadbiskup je kazao kako je važno na kakvo tlo našega srca pada Gospodinova riječ. Dok je sijač sijao, jedno sjeme pade uz put, i biva pogaženo i ptice ga pozobaše. Drugo sjeme pade na kamen i, tek što je izniklo, osušilo se jer nije imalo vlage. Treće sjeme pade među žbunje i trnje ga preraste i uguši. Četvrto sjeme napokon pade u dobru zemlju, nikne i urodi stostrukim plodom. Sjeme zasijano kraj puta predstavlja one ljude kojima Božja riječ ne dopire do srca. Oni koji primaju Božju riječ, ali su nestalni, predstavljaju sjeme zasijano na kamenito tlo. Sjeme zasijano u žbunje i trnje ne može dalje nastaviti primati Božja riječ jer je povodljivo i drugi ga guše. A ono sjeme koje je zasijano na plodno tlo predočava ljude koji s radošću primaju Božju riječ te žive u skladu s njom.
Nadbiskup je istaknuo da se svatko od nas može prepoznati u jednome, ali možda i u svakome drugome terenu. „Koliko slušamo Riječ Božju? Ne primamo je, ne živimo po njoj, nemamo vremena, ne sačuvamo je pa uvene. Žbunje, trnje, korov su naše brige, interesi, profiti, zavodljivosti, ovisnosti, materijalno… To sve Božju riječ udaljuje i ne da joj da padne na plodno tlo našega srca. I onda ona ne donese plod“, kazao je nadbiskup te dodao: „Obrađen i njegovan vrt donosi plod i za druge. Isus nas je htio s ovom prispodobom upozoriti koliku pažnju posvećujemo onome najvažnijemu u našem životu: Bogu i Njegovoj riječi. Isusa su tako slušali da su svi visjeli o Njegovoj riječi.“
Govoreći o važnosti ovoga samostana za duhovno-kulturnu i društvenu zbilju Crkve, grada i domovine kazao je: „Ovaj samostan klarisa plodno je tlo koje donosi plod ne samo za ovu zajednicu nego za cijeli naš grad, društvo i Crvku. Vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta. U vašim srcima Riječ Božja ima svoj dom i snagu koju svjedočite svima, a osobito osamljenima, bolesnima i opterećenima.“
Sestra M. Magdalena od Predragocjene Krvi (Ljubica Brkić) rođena je 7. ožujka 1969. godine u Teslicu (Vrhbosanska nadbiskupija). Potječe iz župe Bežlja, gdje je provela djetinjstvo i mladost u brojnoj katoličkoj obitelji (ima 3 brata i 2 sestre). Radila je nekoliko godina u Njemačkoj i zatim se vratila u Zagreb. Mnogo je pomagala roditelje i svoju obitelj u izbjeglištvu, jer su bili prognani iz Bosne u ratnom vihoru. Više godina borila se u sebi za duhovni poziv. Na hodočašću u Svetu Zemlju, na Kristovu grobu u Jeruzalemu primila je veliku milost i potvrdu Božjeg poziva. U samostan sv. Klare u Splitu ušla je 2. srpnja 2011. i nakon šest godina formacije položila doživotne zavjete. To je najstariji ženski redovnički samostan u Splitu, koji na čelu s opaticom s. Dolores Mandić slavi 709 godina postojanja. U njemu danas ima dvadeset i tri sestre, od toga u 3 novakinje i 2 aspirantice. Klarise, redovnice koje žive u klauzuri, u Splitu su otvorile samostan godine 1308. i od tada su se održale sve do sada. Njihov današnji samostan podignut je godine 1883., a prije toga živjele su u dva samostana u staroj gradskoj jezgri. Uz samostan je 1884. podignuta i crkva koja je posvećena sv. Klari. Naslovnik crkve do godine 1983. bila je sv. Ana, a te je godine crkva posvećena i proglašena crkvom Sv. Klare.
