Božja riječ 21. nedjelje kroz godinu donijela je evanđelje u kojem Isus u Cezareji Filipovoj razgovara nasamo sa svojim učenicima i pita ih što ljudi govore tko je on, a učenici mu različito odgovaraju, kazao je biskup na početku propovijedi te sažeo ulomak. Istaknuo je onaj glavni upit, kojeg Isus ponavlja svakome od nas: A vi, što vi kažete tko sam ja?, zatim Petrov odgovor: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga, koji je i odgovor kršćana, Crkve. Nakon toga smo čuli Isusovo: Blago tebi, Šimune Petre, sine Jonin… i obećanje da će na njemu sagraditi Crkvu svoju, te davanje vlasti: Što ti svežeš, bit će svezano; što ti odriješiš, bit će odriješeno; tebi dajem ključeve.
Ono što slijedi nakon toga, što nam je svima vrlo poznato i na temelju čega gradimo i svoju kršćansku vjeru i pripadnost Katoličkoj Crkvi, a koja je posebna po svojoj povezanosti s Petrom, te preko njega i njihovih nasljednika danas i s papom Franjom, čujemo jednu rečenicu koja je pomalo čudna, kazao je biskup. Isus na kraju ovog evanđelja govori učenicima da nikom ne govore o svemu tome, pa je dubrovački biskup u propovijedi govorio o tri moguća razloga zašto im je Isus rekao da ne govore o tome.
Prvi razlog kojeg je dubrovački biskup naveo je da Isusovi suvremenici još nisu bili došli do te razine da mogu razumjeti izrečenu Petrovu ispovijest vjere: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga; te još manje da mogu razumjeti da će se jedan narod, izabrani Božji narod, odbaciti i da će biti ustanovljen novi Božji narod, Crkva, koji će biti otvoren svim narodima svijeta i koji će biti utemeljen na Petru. Jer još to nije bilo sazrelo, jer bi se krivo razumjelo, jer bi učenici zbog toga u tom trenutku imali problema, Isus im kaže da ne govore još o tome.
Drugi razlog je vezan uz pitanje razumijevanja toga što znači biti Mesija-Krist i još više s razumijevanjem onoga što znači imati vlast. Učenici to nisu razumjeli, ustvrdio je biskup Uzinić te primijetio: „Vlast koja se ne razumije kao služenje je velika kušnja i veliki izazov“.
To razmišljanje biskup je povezao s dvije stvari. Prva poveznica je s prvim misnim čitanjem (Iz 22, 19-23) koje je govorilo upravitelju kraljeva dvora Šibni kojemu Bog oduzima upravu da bi bila predana drugom. Taj Šibna bi se na neki način, u kontekstu pročitanog evanđeoskog ulomka, mogao prispodobiti izraelskom narod, kazao je biskup. Uprava mu je bila oduzeta jer ju je pretvorio u osobnu korist a ne u služenje. Gradio je sebi grob, gledao samo na svoj interes. Bog ga, preko proroka Izaije, odbacuje i bira jednog drugog čovjeka, Elijakima, sina Hilkijina. Čitanje za Elijakima kaže da je bio dobar čovjek. No i s njim se dogodilo isto što i s prvim upraviteljem. Rodbina, prijatelji, znanci su mu bili važniji od naroda kojemu je trebao služiti. Iskoristio je tu svoju vlast, povjerenje koje je dobio, također na krivi način.
Biskup je taj starozavjetni primjer dalje povezao s Danom sjećanja na žrtve totalitarnih sustava i autoritarnih režima, posebice nacizma, fašizma i komunizma i njihove žrtve, a koji se tog dana obilježavao. „Ja vjerujem da su svi ovi pokreti u početku možda imali neke dobre ideje, želje da nekome pomognu i služe. Kao i Elijakim, sin Hilkijin, imali su možda u početku neku ideju služenja, ali su zloupotrijebili svoju moć. Nisu poštivali druge, gledali su samo sebe i svoj interes ili navodni interes svoga naroda ili svoje klase ili svoje rase. I dobili smo milijune i milijune žrtava“, ustvrdio je biskup Uzinić te nastavio: „Pet takvih žrtava je pokopano u grob ispred ove crkve. Ubijeni su zvjerski. Jedan svećenik i četiri vjernika, jedna žena i tri muškarca. I još jedna nepoznata osoba, kaže mi župnik. Sve je možda krenulo od dobre ideje jer nisu bili zadovoljni sa stanjem, željeli su mijenjati svijet. Ali na koji način? Na način da su stavljali onu svoju moć, ono što su dobili, u službu vlastite ideologije, a ne dobra konkretnog čovjeka, svakog pojedinog čovjeka. I naravno da su onda posljedice onakve kakve su bile, i da se danas s tugom moramo sjećati tog dijela naše ljudske povijesti kojeg se s pravom, u sva tri režima, trebamo stidjeti. Ali i iz povijesti učiti kako nam se nikad ništa slično ne bi više ponovilo“.
Starozavjetni Elijakim, sin Hilkijin, može možda biti prispodobljen i s Crkvom, novim Božjim narodom, dodao je biskup kao drugu poveznicu. „I Crkva ponekad, ako ne shvaća svoje poslanje kao poslanje služenja ovom svijetu i vremenu, neće na pravi način odgovoriti svom izazovu nego se također može pretvoriti u ono što ne treba biti. Tko je Crkva? Crkva smo i vi i ja, Crkva smo mi“.
Treći razlog zašto Isus učenicima kaže da još ne govore o onome što im je govorio, a o njemu će sljedeće nedjelje biti više govora, nastavio je biskup, jest u tome da onaj tko je spoznao da je Isus Krist-Mesija i tko je postao član zajednice utemeljene na Petru-Stijeni i njegovoj vjeri, koji je dobio vlast – a biti kršćanin, biti član Crkve, znači dobiti onu vlast i milost koju drugi nemaju – znači prije svega biti pozvan ići za Isusom. „Taj put za Isusom ne ide kroz ovozemaljsku moć, kroz ugađanje sebi nego ide putem križa, putem odricanja. Isus kaže da će on umrijeti, a onda i: Tko želi biti moj učenik treba se odreći sebe, uzeti svoj križ i ići za mnom“.
Na kraju je biskup izrazio nadu „da ćemo to naučiti, da ćemo ispovjediti Isusa kao svog Boga, kao Krista, da ćemo se prepoznati dijelom te Petrove stijene na kojoj je Krist i u nama ugradio jedan kamenčić za dobro ovog svijeta, za služenje ovom svijetu. I da ćemo onda, svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi, krenuti za Isusom. Umirati sebi kako bismo u ljubavi mogli služiti drugima, ovom svijetu i vremenu u kojem živimo. I kako se pogreške prošlosti nikad više ne bi ponovile nego kako bismo mi mogli biti graditelji budućnosti, a budućnost je Božje kraljevstvo“.
Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima proglasio je 2008. godine Europski parlament, a 2011. godine Hrvatski sabor proglasio je 23. kolovoza spomendanom na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj.
