Dijete-vojnik za današnji je civilizirani svijet jedna od ikona ljudske sramote. Međutim, prije otprilike 450 godina jedan je petogodišnji dječak sretno hodao uokolo noseći na sebi mali oklop i zabavljajući se s arkebuzama i bombardama, uzbuđen osjećajem moći koji je proizlazio iz uniforme i oružja, uronjen u atmosferu nabijenu napetostima kuće u kojoj je odrastao, doma njegova oca markiza Ferrantea Gonzage.
Duša i mač
Sljedećih je godina taj dječak pokazao briljantnu inteligenciju te snažnu i vatrenu narav, kvalitete koje je njegov otac očekivao od savršenoga nasljednika, „klona“ sposobnoga upravljati poslovima markiza čvrstoćom i političkom sposobnošću nametnutom tom ulogom. Međutim, njegova majka, grofica Marta di Sàntena, žena velike vjere, utjecala je na taj otvoreni um tiho i na suprotan način, te sina nježno poučavala stvarima duše, dok je njezin muž pokušavao usaditi u njega pravila vojnoga plemstva. Na kraju, čak i ubrzo s obzirom na tadašnje prilike obilježene zavjerama i nasiljem, prevladale su stvari duše.
S dvora do redovničke odjeće
Kad je imao deset godina Alojzije nije više imao ništa od djeteta-vojnika. Dok je bio u Firenci na dvoru obitelji Medici odlučio je posvetiti se Mariji, „kao što se ona posvetila Bogu“. S vremenom je pokazivao sve veći interes za molitvu, a ne za ratne vještine, te za siromaštvo, a ne za raskoš svojega svijeta.
Još dok nije imao 18 godina – nakon što ga je otac slao po talijanskim dvorovima nadajući se da će ga neka princeza odvratiti od tih "čudnovatosti" – Alojzije je odlučio i formalno se odreći prava prvorodstva. Otac je bio bijesan, rodbina ga je ismijavala, bilježnik nije mogao vjerovati. Jedino je zadovoljan bio drugi sin Rodolfo, kojem je izbor tog jedinstvenog brata omogućilo buduće upravljanje obitelji. Mladi Alojzije svima je otvoreno odgovarao: “Ja tražim spas, tražite ga i vi! Ne može se služiti dvojici gospodara... Preteško je gospodaru države spasiti se”. I otišao je u Rim s idejom da se pridruži isusovcima.
„Bog, moj odmor“
U novicijatu Družbe Isusove oci odgojitelji odmah su shvatili da je Alojzije poput dijamanta. Molio je i činio pokoru toliko intenzivno da mu je, paradoksalno, da bi ublažio svoj žar, nametnuta pokora da ne čini pokoru i da ne misli na Boga kako bi prevladao migrene koje ga muče. Međutim, jednom je odgojitelju povjerio da ne zna što činiti jer mu je rektor zabranio molitvu, ali on u njoj pronalazi mir i odmor.
Usred kuge „kao i drugi“
U Rimu je u to vrijeme, nakon gladi izbila velika epidemija kuge. Grad je postao pakao, na tisuće je ljudi umiralo u strašnim uvjetima. Isusovci su bili na prvoj crti u pružanju pomoći zaraženima te ni Alojzije nije bio iznimka. On, plemić, kucao je na vrata tražeći milostinju imajući u mislima i u srcu moto „Kao i drugi“. Jednoga je dana ugledao napuštenoga čovjeka oboljeloga od gube, stavio ga na svoja leđa i ponio u bolnicu. Sâm je Alojzije već bio bolestan i možda je upravo ta posljednja gesta hrabrosti i velikodušnosti pogoršala njegovo stanje. Vrlo brzo je taj bogati mladić, koji nije Isusu okrenuo leđa nego ga je slijedio, preminuo u 24. godini života, 21. lipnja 1591. godine. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je svetim 1729. godine.
