Blažena Dulce Lopes Pontes
Krsno ime blažene Dulce bilo je Maria Rita. Rođena je 1914. godine, i imala je šest godina kada je preminula njezina majka, te su brigu o njoj preuzele tete. S 18 godina ušla je u Kongregaciju sestara misionarki Bezgrješnoga začeća Majke Božje, gdje je uzela ime Dulce. Jedno od nadahnuća u razlučivanju njezina zvanja bio je život svete Terezije od Djeteta Isusa. Koliko god ljubavi imam u svojem malenom srcu, premalo je za tako velikoga Boga – napisala je sestra Dulce kada je ušla u samostan.
Po primjeru svete Terezije, mislim da su Djetetu Isusu draga sva malena djela ljubavi, koliko god ona mogu biti mala – govorila je Dulce, čija su se malena djela ljubavi pretvorila u velika socijalna djela. Tako je sestra Dulce utemeljila uniju radnika svetoga Franje, odnosno kršćanski pokret radnika u brazilskoj saveznoj državi Bahiji. Potom je, u napuštenim kućama na jednom otoku glavnoga grada Bahije, Salvadora, počela okupljati bolesne osobe. Međutim, morala je napustiti otok, te je cijelu strukturu za prihvat smjestila na nekadašnjoj ribljoj tržnici, ali općina ju je primorala da napusti i to mjesto.
Jedino mjesto gdje je mogla primiti više od 70 osoba kojima je bila potrebna liječnička pomoć, bio je kokošinjac samostana u kojemu je živjela, te se on ubrzo pretvorio u improviziranu bolnicu. Tako je započela povijest još jedne ustanove koju je osnovala, a to je bolnica svetoga Antuna koja je službeno otvorena 1959. godine, a imala je 150 kreveta. Sada prima 3000 pacijenata na dan. Danas su ustanove koje je ona utemeljila poznate pod nazivom Socijalna djela sestre Dulce (Obras Sociais Irmã Dulce – OSID), a djeluju kao privatne karitativne ustanove podložne brazilskim zakonima.
Posljednjih je 30 godina sestra Dulce bila slaboga zdravlja, ali se 1990. godine počelo pogoršavati. Zbog toga je 16 mjeseci provela u bolnici, gdje ju je posjetio i papa Ivan Pavao Drugi. Preminula je u samostanu svetoga Antuna, 13. ožujka 1992. godine. Čudo po njezinu zagovoru dogodilo se 2001. godine, kada je jedna žena, Cláudia Cristiane Santos, danas 42-godišnjakinja, preživjela jako krvarenje nakon poroda koje se nije zaustavilo ni nakon tri kirurška zahvata. Liječnici su bili izgubili svaku nadu, ali kada se pokrenuo molitveni lanac za zagovor sestre Dulce, krvarenje je prestalo.
Blažena Giuseppina Vannini
Giuseppipna Vannini rođena je u Rimu 1859. godine i krštena s imenom Giuditta. Kada je imala 4 godine izgubila je oca, a tri godine poslije i majku. Brigu o njezinom bratu tada je preuzeo ujak, njezina je sestra bila povjerena redovnicama svetoga Josipa, a Giuditta, koja je tada imala 7 godina, bila je primljena u Zavod Torlonia u Rimu, gdje su je Kćeri milosrđa odgajale u kršćanskoj vjeri i pripremale za život.
Nakon što je postala odgojiteljica predškolske djece, kada je imala 21 godinu ušla je u novicijat Kćeri milosrđa u Sieni. Međutim, ubrzo se zbog zdravstvenih razloga vratila u Rim. Osjećajući snažan poziv na redovnički život, zadnjega dana duhovnih vježbi, krajem 1891. godine, zatražila je savjet od propovjednika, kamilijanca oca Luigija Tezze, koji je imao zadaću ponovno uspostaviti zajednicu kamilijanki Trećega samostanskog reda.
Tako je Giuditta, zajedno s još dvije djevojke, činila prvu zajednicu. Sljedeće godine, 19. ožujka 1892., otac Tezza je Giuditti predao redovnički habit, obilježen crvenim križem. Tada je uzela ime Giuseppina, i imenovana je poglavaricom. Uz savjete oca Tezze sastavljena su Pravila i svrha te redovničke zajednice, a to je pomoć bolesnim ženama, također u njihovu domu. Unatoč velikom siromaštvu, broj se redovnica povećavao.
Međutim, nedostajalo je konačno odobrenje crkvene vlasti. Nažalost, papa Leon XIII. upravo je tih godina bio odlučio da neće dopuštati ustanovljenje novih zajednica u Rimu. Zbog toga je na nekoliko zahtjeva oca Tezze dobiven negativan odgovor. Zajednica je tako nastavila raditi kao „milosrdna udruga“, sve do 1909. godine kada je dobila Dekret o uspostavljanju redovničke kongregacije Kćeri svetoga Kamila.
Oslabljena teškom srčanom bolešću sestra Giuseppina preminula je 23. veljače 1911. godine. Iza sebe je ostavila družbu sa 16 redovničkih kuća u Europi i na američkom kontinentu, sa 156 redovnica. Blaženom ju je proglasio Ivan Pavao II., 1994. godine.
