Danas se uskrsli Gospodin ukazuje učenicima i njima, koji su ga bili napustili, nudi svoje milosrđe, pokazujući svoje rane. Riječi koje im upućuje ritmirane su pozdravom, koji se tri puta pojavljuje u današnjem evanđelju: „Mir vama!“ (Iv 20,19.21.26). Mir vama! To je pozdrav Uskrsloga koji dolazi ususret svakoj ljudskoj slabosti i pogrešci. Slijedimo, dakle, ta tri Isusova mir vama!: otkrit ćemo tri djela Božjega milosrđa u nama. Ono iznad svega daje radost; potom potiče na oprost; konačno tješi u teškoći.
1. Prije svega, milosrđe Božje daje radost, posebnu radost, radost osjećanja da nam je oprošteno bez naplate. Kad na uskrsnu večer učenici vide Isusa i prvi put čuju kako govori mir vama!, oni se raduju (usp. r. 20). Od straha su bili zaključani u kući, ali su također bili zatvoreni u sami sebe, obuzeti osjećajem neuspjeha. Bili su to učenici koji su napustili Učitelja: u trenutku njegova uhićenja, dali su se u bijeg. Peter ga je zanijekao čak tri puta, a jedan iz njihove skupine – upravo jedan od njih! – bio je izdajica. Bilo je razloga da se osjete ne samo uplašeno, već i promašeno, ljudi za ništa. U prošlosti su, naravno, donosili hrabre izbore, slijedili su Učitelja s entuzijazmom, predanošću i velikodušnošću, ali na kraju se sve raspalo. Strah je prevladao te su počinili veliki grijeh: ostavili Isusa samog u najtragičnijem trenutku. Prije Uskrsa su mislili da su stvoreni za velike stvari, svađali su se tko je među njima najveći… Sada su dotaknuli dno.
U takvoj klimi dolazi prvi mir vama! Uskrsloga. Učenici bi trebali osjećati sram, a umjesto toga se raduju. Tko ih razumije… Zašto? Jer to lice, taj pozdrav, te riječi preusmjeravaju njihovu pažnju sa samih sebe na Isusa. Zapravo, „obradovaše se učenici – precizira tekst – vidjevši Gospodina“ (r. 20). Oni su bili udaljeni od sebe i od svojih neuspjeha te su privučeni njegovim očima, u kojima nije strogost, već milosrđe. Krist se ne žali na prošlost, nego im daje dobrohotnost koju ima oduvijek. I to ih oživljava, u njihova srca ulijeva izgubljeni mir, čini ih novim ljudima, pročišćenima oproštenjem danim bez proračuna i bez zasluga.
To je Isusova radost, radost koju smo i mi osjetili iskusivši njegovo oproštenje. Događalo nam se da nalikujemo učenicima na uskrsnu večer: nakon pada, grijeha, neuspjeha. Čini se da se u tim trenucima više ništa ne može učiniti. Ali upravo tu Gospodin čini sve da nam da svoj mir: kroz Ispovijed, kroz riječi osobe koja se čini bližnjom, unutarnju utjehu Duha, neočekivani i iznenađujući događaj… Bog se na razne načine brine da osjetimo zagrljaj njegovoga milosrđa, radost koja dolazi od primanja „oprosta i mira“. Da, Božja radost je radost koja dolazi iz oproštenja i ostavlja mir, radost koja pridiže bez poniženja. Braćo i sestre, prisjetimo se oproštenja i mira dobivenih od Isusa. Svatko od nas ima iskustvo. Prisjetimo se, dobro će nam doći! Sjećanje na Božji zagrljaj i milovanja stavimo ispred sjećanja na naše pogreške i naše padove. Tako ćemo hraniti radost. Jer onima koji doživljavaju Božju radost ništa ne može biti kao prije! Ova nas radost mijenja.
2. Mir vama! Gospodin to govori drugi put, dodajući: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (r. 21). I daje učenicima Duha Svetoga, da ih učini djelatnicima pomirenja: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“ (r. 23). Ne samo da primaju milosrđe, već postaju i oni koji raspolažu istom milosrđem koje su primili. Oni primaju tu moć, ali ne na temelju svojih zasluga, ne: to je čisti dar milosti, koji ipak počiva na njihovom iskustvu ljudi kojima je oprošteno. I obraćam se vama, misionari milosrđa: ako se svatko od vas ne osjeća kao onaj kojemu je oprošteno, prestanite i nemojte biti misionari milosrđa, sve do trenutka dok se ne osjetite kao oni kojima je oprošteno. I od te primljene milosti moći ćete davati toliko milosti, davati toliko oprosta. I danas i uvijek u Crkvi, oproštenje treba doći do nas na ovaj način, poniznom dobrotom milosrdnog ispovjednika koji zna da nije nositelj neke moći, nego kanal milosrđa, koji na druge izlijeva oproštenje čije je blagodati prvi primio. I odavde dolazi ono opraštanje svega, jer Bog oprašta sve, sve i uvijek. Mi smo ti koji se umorimo od traženja oprosta, ali On uvijek oprašta. I vi morate biti kanali ovog opraštanja, kroz vaše iskustvo da vam je oprošteno. Ne smije se mučiti vjernike koji dolaze s grijesima, nego razumjeti što ima, saslušati i oprostiti te dati dobar savjet pomažući da se ide naprijed. Bog sve oprašta: ne smijemo zatvoriti ta vrata…
„Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se.“ Ove su riječi u podrijetlu sakramenta Pomirenja, ali ne samo to. Cijelu je Crkvu Isus učinio zajednicom djeliteljicom milosrđa, znakom i oruđem pomirenja za čovječanstvo. Braćo, sestre, svatko je od nas na krštenju primio Duha Svetoga, da bude muškarac i žena pomirenja. Kada iskusimo radost oslobođenja od težine naših grijeha, naših neuspjeha; kada iz prve ruke iskusimo što znači ponovno se roditi, nakon iskustva za koje se činilo da iz njega nema izlaza, tada trebamo podijeliti kruh milosrđa s onima oko nas. Osjetimo se pozvanima na ovo. I zapitajmo se: ja, ovdje gdje živim, u svojoj obitelji, na poslu, u svojoj zajednici, promičem li zajedništvo, jesam li tkalac pomirenja? Nastojim li smirivati sukobe, donositi oprost tamo gdje je mržnja, mir tamo gdje postoji ogorčenost? Ili padam u svijet ogovaranja koji uvijek ubija? Isus u nama traži svjedoke pred svijetom ovih njegovih riječi: Mir vama! Primio sam mir: dajem ga drugome.
3. Mir vama!, ponavlja Gospodin treći put kada se osam dana kasnije ponovno ukazuje učenicima, da potvrdi mukotrpnu Tominu vjeru. Toma želi vidjeti i dodirnuti. I Gospodin se ne sablažnjava njegovom nevjerom, nego mu dolazi ususret: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke!“ (r. 27). Ovo nisu riječi izazova, već milosrđa. Isus razumije Tominu poteškoću: on se prema njemu ne ponaša grubo i apostol je iznutra potresen tolikom dobrohotnošću. I ovako od nevjernika postaje vjernik, te najjednostavnije i najljepše ispovijeda vjeru: „Gospodin moj i Bog moj!“ (r. 28). To je prekrasan zaziv, možemo ga učiniti svojim i ponavljati ga tijekom dana, pogotovo kada iskusimo sumnje i mrak, poput Tome.
Jer u Tomi je priča svakog vjernika: postoje teški trenuci, u kojima život kao da potiskuje vjeru, u kojima smo u krizi i trebamo dodirnuti i vidjeti. Ali, poput Tome, upravo ovdje ponovno otkrivamo Gospodinovo srce, njegovo milosrđe. U tim situacijama Isus nam ne dolazi pobjedonosno i s ogromnim dokazima, ne čini bombastična čuda, već nudi tople znakove milosrđa. On nas tješi istim stilom današnjeg evanđelja: nudi nam svoje rane. Ne zaboravimo ovo. A u našoj službi ispovjednika, moramo ljudima pokazati da su ispred njihovih grijeha Gospodinove rane, koje su snažnije od grijeha.
I također nas navodi da otkrijemo rane braće i sestara. Da, Božje milosrđe, u našim krizama i u našim teškoćama, često nas dovodi u dodir s patnjama bližnjega. Pomislimo da smo mi na vrhuncu patnje, na vrhuncu teške situacije, a otkrivamo one koji, šuteći, prolaze kroz gora razdoblja. I, ako liječimo rane bližnjih i izlijemo na njih milosrđe, u nama se ponovno rađa nova nada, koja nas tješi u teškoći. Zapitajmo se, dakle, jesmo li u novije vrijeme dotakli rane nekog patnika u tijelu ili u duhu; jesmo li donijeli mir ranjenom tijelu ili slomljenom duhu; jesmo li neko vrijeme proveli slušajući, prateći, tješeći. Kad to činimo, susrećemo Isusa, koji nas očima onih koji su iskušavani životom gleda s milosrđem i kaže: Mir vama! I sviđa mi se razmišljati o prisutnosti Blažene Djevice Marije među apostolima, tamo, i o tome kako smo je nakon Duhova zamislili kao Majku Crkve: jako volim razmišljati o njoj u ponedjeljak, nakon nedjelje milosrđa, kao o Majci Milosrđa: neka nam ona pomogne da idemo naprijed u našoj tako lijepoj službi.
