Pred valom zla koji se širi svijetom, molitva je poput „brane“ i „skloništa“ za čovjeka – istaknuo je papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji koja je, u skladu s posebnim mjerama određenima zbog pandemije koronavirusa, i danas održana bez prisutnosti vjernikā, u biblioteci Apostolske palače. Nastavljajući niz razmišljanja o molitvi, Papa je danas govorio o molitvi pravednikā i njezinom značenju u povijesti ljudskoga roda.
Božji je plan o ljudskom rodu dobar, ali u svakodnevnom životu iskušavamo prisutnost zla. Već u prvim poglavljima Knjige postanka nalazimo Adama i Evu koji su sumnjali u Božju dobrohotnost, mislili su da je zavidan, da priječi njihovu sreću te su se pobunili. Nisu više vjerovali u velikodušnoga Stvoritelja koji želi njihovu sreću. Popustili su napasti Zloga i poželjeli postati poput Boga. Međutim, njihovo je iskustvo otišlo u suprotnom smjeru te su na kraju otkrili da su goli. Napasnik loše plaća – primijetio je Papa.
Zlo je postalo još razornije s drugim ljudskim naraštajem – primijetio je te dao primjer Kajina i njegove zavisti prema Abelu. Zlo se pojavilo u njegovu srcu i Kajin ga nije uspio svladati. Tako prvi bratski odnos završava ubojstvom – istaknuo je Papa, te se odmah prisjetio ljudskoga bratstva i ratova koji se vode posvuda. Tako se u Kajinovu potomstvu, osim raznih vještinā, zanatā i umjetnostī, razvija i nasilje. Dovoljno je prisjetiti se Lameka i njegovih riječi koje odzvanjaju poput himna osveti: „Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!"
Ali, na tim je prvim stranicama Biblije opisana i druga priča, ne toliko uočljiva, mnogo poniznija, koja je otkupljenje nade. Iako se gotovo svi ponašaju nečovječno, dajući da mržnja i osvajanje budu veliki pokretači u životu ljudi, ima ljudi koji su sposobni iskreno se moliti Bogu, koji su sposobni pisati ljudsku sudbinu na drugačiji način – istaknuo je Papa. Riječ je o Abelu, Henoku i Noi.
Čitajući te priče dobiva se osjećaj da je molitva brana, sklonište za čovjeka pred velikim valom zla koje raste u svijetu – napomenuo je Sveti Otac te dodao – Ako dobro pogledamo, molimo i za to da se spasimo od sebe. Važno je moliti: 'Gospodine, molim te, spasi me od mene, od mojih ambicija, od mojih strasti'. Riječ je o djelatnicima mira, jer molitva, kada je istinska, oslobađa od nagona nasilja i pogled je upravljen prema Bogu. Molitva privlači Božju moć koja uvijek daje život i obnavlja.
Molitva njeguje gredice ponovnoga rođenja na mjestima na kojima je ljudska mržnja bila sposobna jedino proširiti pustinju – napomenuo je Papa te istaknuo – Evo zašto Božje gospodstvo prolazi lancem tih, često neshvaćenih ili marginaliziranih, muškaraca i ženā u svijetu. Ali, svijet živi i raste zahvaljujući snazi Boga kojega ti njegovi služitelji privlače svojom molitvom. Oni su lanac koji nije uopće bučan, koji se ne nađe često u kronikama, a ipak je toliko važan za vraćanje pouzdanja u svijetu!
U tom se trenutku papa Franjo prisjetio jednoga važnog čovjeka iz prošlosti, šefa vlade, koji je bio ateist, ali je u njegovu srcu ostala utisnuta molitva njegove bake. U jednom se teškom trenutku u životu sjetio toga, počeo moliti bakinim riječima, te tako pronašao Isusa. Molitva je lanac života – istaknuo je Papa te dodao – brojni muškarci i žene koji mole siju život. Molitva sije život, i mala molitva; zbog toga je važno naučiti djecu moliti i ispravno činiti znak križa, jer to je prva molitva. Možda će to poslije zaboraviti, krenuti drugim putom, ali prve molitve naučene u djetinjstvu ostaju u srcu jer su sjeme života, sjeme dijaloga s Bogom.
Božji put, dakle, prolazi tim „ostatkom“ ljudskoga roda koji se ne prilagođava zakonu snažnijega, nego moli Boga da učini svoja čuda, i ponajviše da srce kameno pretvori u srce od mesa (Ez 36,26). Upravo to pomaže molitvi, jer molitva otvara vrata Bogu, pretvarajući naše srce, koje je često kameno, u ljudsko srce. Potrebno je mnogo ljudskosti, a uz ljudskost se dobro moli – rekao je na kraju papa Franjo.
