Prije Angelusa
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Evanđelje ove nedjelje (Mk 6, 1-6) govori nam o nevjerici Isusovih sumještana. Nakon što je propovijedao u drugim selima Galileje, vraća se u Nazaret, gdje je odrastao s Marijom i Josipom; i jedne subote poče naučavati u sinagogi. Mnogi su se, dok su ga slušali, pitali: „Odakle mu sva ta mudrost? Nije li on sin drvodjelje i Marije, naših susjeda koje dobro poznajemo?“ (usp. rr. 1-3). Na takvu reakciju Isus odgovara time da potvrđuje istinu koja je također postala dio narodne mudrosti: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“ (r. 4). Kažemo to mnogo puta.
Zadržimo se na stavu Isusovih sumještana. Mogli bismo reći da oni poznaju Isusa, ali ga ne prepoznaju. Postoji razlika između poznavati i prepoznati: možemo znati razne stvari o nekom čovjeku, stvoriti sliku o njemu, vjerovati onome što drugi kažu o njemu, možda ga povremeno susresti u susjedstvu, ali sve to nije dovoljno. To je, rekao bih, uobičajeno, površno poznavanje koje ne prepoznaje jedinstvenost te osobe. Svi smo izloženi toj opasnosti: mislimo da znamo mnogo o nekoj osobi, a još je gore to što je etiketiramo i zatvaramo u svoje predrasude. Isusovi sumještani, slično tome, poznaju ga već trideset godina i misle da znaju sve! „Pa nije li to onaj dječak kojeg poznajemo od malih nogu, sin drvodjelje i Marije? Odakle mu sve to?“ Nevjerica. Zapravo nikada nisu shvatili tko je Isus doista. Zaustavljaju se na vanjštini i odbacuju Isusovu novost.
I tu dolazimo do srži problema: kada dopustimo da prevlada ugoda komoditeta i diktatura predrasudâ, teško se otvoriti novostima i dopustiti da nas obuzme čuđenje. Mi kontroliramo uz pomoć navike i predrasuda. Tako često na kraju iz života, iz iskustava, pa čak i od ljudi, tražimo samo potvrdu svojih ideja i svojih shema, kako nikada ne bismo morali uložiti truda u vlastitu promjenu. To se može dogoditi i s Bogom, upravo nama vjernicima, nama koji mislimo da poznajemo Isusa, da već znamo toliko toga o njemu i da je dovoljno ponavljati stvari koje smo oduvijek činili. A to, s Bogom, nije dovoljno. Bez otvorenosti za novost i prije svega – poslušajte dobro – bez otvorenosti Božjim iznenađenjima, vjera se pretvara u usporene, umorne litanije koje se malo pomalo gase te postaje neka navika, društveni običaj. Rekao sam jednu riječ: čuđenje. Što je to čuđenje? Čuđenje se događa upravo kad se dogodi susret s Bogom: „Susreo sam Gospodina“. Čitamo to u Evanđelju: mnogo puta ljudi koji susreću Isusa i prepoznaju ga, osjete čuđenje. To je kao potvrda o jamstvu da je taj susret istinski, a ne iz navike.
Na kraju, zašto Isusa njegovi sumještani ne prepoznaju i ne vjeruju u njega? Zašto? Koji je razlog tomu? Možemo reći, ukratko, da ne prihvaćaju sablazan utjelovljenja. Ne poznaju to otajstvo utjelovljenja i ne prihvaćaju to otajstvo. Ne poznaju to, ali čine to nesvjesno, njima je sablazan da se Božja neizmjernost objavljuje u malenosti našeg tijela, da je Sin Božji drvodjeljin sin, da je božansko skriveno u čovještvu, da Bog prebiva u licu, riječima, gestama jednostavnog čovjeka. To je ta sablazan: utjelovljenje Boga, njegova konkretnost, njegova „svakodnevnost“. A Bog se učinio konkretnim u jednome čovjeku, Isusu iz Nazareta, postao je suputnikom, postao je jedan od nas. „Ti si jedan od nas“, reći to Isusu predstavlja lijepu molitvu! A budući da je jedan od nas razumije nas, prati nas, oprašta nam, jako nas voli. Zapravo, mnogo je lagodniji apstraktni i daleki bog, koji se ne miješa u situacije i koji prihvaća vjeru koja je daleko od života, od problemâ, od društva. Ili pak volimo vjerovati u boga „specijalnih efekata“, koji čini samo izvanredne stvari i pobuđuje snažne emocije. No, draga braćo i sestre, Bog se utjelovio: Bog je ponizan, Bog je nježan, Bog je skriven, Bog se približava nama živeći u običnosti našeg svakodnevnog života. I nama, kao i Isusovim sumještanima, događa se da smo u opasnosti da ga, dok prolazi, ne prepoznamo. Ponovit ću onu lijepu misao koju je izrekao sveti Augustin: „Bojim se Boga kad prolazi“. Ali, Augustine, zašto se toga bojiš? „Bojim se da ga ne prepoznam. Bojim se Gospodina kad prolazi. Timeo Dominum transeuntem“. Ne prepoznajemo ga, sablažnjavamo se njega. Mislimo na to kako naše srce stoji u odnosu na tu stvarnost!
Slovački vjernici na Trgu sv. Petra. Foto: Vatican Media
Zamolimo sada u molitvi Djevicu Mariju, koja je u svakodnevici života u Nazaretu prihvatila Božje otajstvo, da naše oči i srca budu slobodni od predrasudâ i otvoreni za čuđenje: „Gospodine, daj da te susretnem!“ A kad susretnemo Gospodina obuzima nas to čuđenje. Susrećemo ga u običnosti, očiju otvorenih za Božja iznenađenja, za njegovu poniznu i skrivenu prisutnost u svakodnevnome životu.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
iz dragoga Svazija, u južnoj Africi, stižu vijesti o napetostima i nasilju. Pozivam sve koji su na vlasti i one kojima je stalo do budućnosti te zemlje da ulože zajednički napor oko dijaloga, pomirenja i mirnog rješavanja suprotstavljenih stavova.
Sretan samo što mogu najaviti da ću od 12. do 15. rujna ove godine, ako Bog da, boraviti u pastirskom pohodu Slovačkoj. Popodne [12.]. Oni Slovaci tamo su baš sretni! [na Trgu su prisutni brojni slovački hodočasnici]. Prije toga [istu nedjelju ujutro 12. rujna] slavit ću u Budimpešti Završnu misu Međunarodnog euharistijskog kongresa. Od srca zahvaljujem svima koji rade na pripremi toga putovanja i molim za njih. Molimo svi za to putovanje i za osobe koje rade na njegovoj pripremi i organizaciji.
