Kao udovica u Vijaci
Moj muž, Slavko Lekić, umro je u 38. godini života, godine 1958. a bio je žrtva komunističkog režima. Ja sam tada imala 26 godina. Ostala sam s troje djece: najstarijem sinu bilo je pet godina, kćeri četiri, a najmlađem sinu tek deset mjeseci. Nisam imala nikakvih primanja. Župnik fra Miroslav Krajinović ponudio mi je novčanu pomoć, a ja sam mu zahvalila, jer mogu raditi. Zaposlila sam se u školskoj kuhinji pri osmogodišnjoj školi koju je tada pohađalo 250 djece.
Nastavno, osoblje, osobito direktor škole, prezirali su moje vjersko uvjerenje koje nisam skrivala pa su pravili na me pritisak zahtijevajući da radim i na Božić i na druge vjerske blagdane. Podnosila sam to strpljivo jer sam bila svojoj djeci hraniteljica. Jednom sam otvoreno rekla direktoru: Možete sve, ali ne možete istjerati Duha iz mene. Ipak sam nakon deset godina rada morala dati otkaz i poljubiti prostorije svoga radnog mjesta.
U župnoj kući u Dobretićima
Župnik u Dobretićima fra Mato Perić ponudio mi je da mu budem kuharica-domaćica. Prihvatila sam i krenula u nepoznato s plačem i s najmanjim sinom koji me je tješio a koji je bio dovršio 7. razred osmogodišnje škole.
Posao nije bio lagan, jer je uz obične uvjete bila i gradnja nove crkve. Gradnju je vodio župnik a ja se brinula za hranjenje i stalnih radnika i onih koji su često sudjelovali u radnim akcijama. Župnik je bio uviđavan pa je rado primao moju djecu kad bi me posjećivali.
Godine 1976, a to je nakon devet godina, župnik je premješten na drugu službu gdje domaćinstvo vode časne sestre, tako da sam ja ostala bez zaposlenja. Župljani me pitali: Gdje ćeš sada, a ja im odgovaram da će se pobrinuti sv. Anto uz čiju sam crkvu radila.
U svetištu Gospe Olovske
Božja providnost bila je odmah na djelu: gotovo odmah mi je ponuđeno da budem kuharica u svetištu Gospe olovske. Desetak godina prije toga ja sam uz jedno hodočašće u Olovo sanjala da radim u jednoj kući oko koje je cvijeće. Shvatila sam da mi se ispunja zavjet pa sam, uz ostale poslove odmah prionula da oko kuće uredim cvijetnjak kako bi mogla uredno kititi crkvu. Za tu crkvu sam bila pripravna ne samo raditi nego i život dati. Bila sam u dobrim odnosima s komšijama muslimanima. Na Uskrs sam i njihovoj djeci poklanjala obojena uskrsna jaja.
Ipak, morala sam napustiti to radno mjesto kada su mi se već odrasla djeca iz kuće u Vijaci razišla a trebalo je tu kuću čuvati i održavati. Uz to je nastalo i ratno stanje koje se u Olovu jače osjetilo.
Bila sam u Vijaci kada se pročulo da na Olovo padaju granate. Ja ipak pođoh na hodočašće o Velikoj Gospi. Idem sama po običaju hodočasničkom bosonoga. Pred Olovom vojnik s oružjem. Već po mom izgledu prepoznaje da idem k crkvi, a i ja mu velim da se idem moliti po svom zakonu. On me propušta i ja dolazim k crkvi, jedina hodočasnica te godine.
Za vrijeme rata jedno sam vrijeme bila u Vijaci. Kada je Vijaka nasilno iseljena, zatekla sam se kod kćeri u Dalmaciji. Sestra klarisa Emanuela Blažan me preporučila gvardijanu fra Josipu na Košljunu. Preko telefona me zvao i pitao kakav imam odnos prema svećenicima. Odgovorim: Kao prema roditeljima, braći, sinovima, unucima. Odmah je došao po mene. Upoznala sam se s dalmatinskim fratrima pa sam neko vrijeme i radila kod njih a zatim se opet vratila u Vijaku. Pitao me provincijal Zadro koliko ću ostati. Ja sam rekla: Volim ići u Bosnu.
Po promjeni upravitelja Svetišta u Olovu, kada je tu dužnost preuzeo fra Gabrijel Tomić, opet sam bila kuharica u župnoj kući ovoga svetišta, sve do 2006. godine godine. Punih 27 godina vezana sam uz crkvu, olovsko svetište, svećenike i franjevce. Hvala svima koje sam susrela, koji su mi pomogli, hvala posebno fra Mati, fra Luji, fra Bernardinu, fra Gabrijelu, fra Josipu i fra Slavku. I provincijalima fra Petru i fra Miji.
