Zbog toga mi je gotovo nestvarno gledati kako se u nekoliko dana pred očima javnosti stvara slika čovjeka koja nema gotovo nikakve veze sa svećenikom kakvoga sam upoznala, dok se njegovo ime pojavljuje uz opise stravičnih kaznenih djela za koja on nije optužen, zbog čega čitatelj koji pročita samo naslov ili nekoliko prvih rečenica vrlo lako može steći potpuno pogrešan dojam da se don Josipu Radiću na teret stavlja seksualno nasilje.
Prema dosad javno objavljenim informacijama, don Josip Radić nije optužen ni za silovanje, ni za bludne radnje, ni za seksualno zlostavljanje djevojke, nego se kao drugookrivljenik tereti za neprijavljivanje počinjenoga kaznenog djela za koje tužiteljstvo smatra da je imao saznanja, dok se teška kaznena djela protiv mlade žene stavljaju na teret prvooptuženome Josipu Glasnoviću, a to nije nikakva nevažna pravna nijansa, nego presudna razlika koju bi svaki pošten prikaz ovoga slučaja morao jasno naglasiti.
Zadarska nadbiskupija objavila je 28. kolovoza da se protiv don Josipa pred državnim tijelima vodi kazneni postupak te da je pokrenut i izvansudski kazneni postupak prema kanonskom pravu radi utvrđivanja okolnosti relevantnih za njegov kanonski status i eventualnu odgovornost, uz zabranu javnog sudjelovanja u bogoslužju do završetka postupka.
Upravo riječi „utvrđivanje“ i „eventualna odgovornost“ smatram iznimno važnima, jer ako se odgovornost tek utvrđuje, onda ona još nije utvrđena, a mjera donesena dok traje postupak nije isto što i konačna presuda o nečijoj krivnji.
Ja poznajem jednog sasvim drugog don Josipa
Don Josipa Radića poznajem iz Polače i zato mi nitko ne može izbrisati ono što sam osobno vidjela i doživjela samo zato što se njegovo ime danas nalazi u kaznenom postupku, kao što mi nitko ne može oduzeti pravo da svjedočim o dobru koje sam vidjela vlastitim očima.
Poznajem svećenika kojemu nije bilo teško ostati satima ispovijedati dok su ljudi čekali, koji nije stvarao dojam nedodirljivoga crkvenog autoriteta kojemu običan čovjek teško može pristupiti, nego svećenika kojemu se moglo prići, zamoliti ga za razgovor i otvoriti mu ono što se možda godinama nije imalo hrabrosti izgovoriti pred nekim drugim.
Osobno je pomogao meni, ali i mnogim mojim prijateljima, a tijekom godina susretala sam ljude koji su o njemu govorili na vrlo sličan način, ne kao o nekakvoj medijskoj zvijezdi u kolaru, nego kao o svećeniku čije su ih riječi potaknule da ozbiljno pogledaju vlastiti život, vrate se ispovijedi, ponovno počnu moliti, promijene neke životne odluke ili se nakon godina udaljenosti ponovno približe Crkvi.
Znam ljude koji su odlazili k njemu noseći teret, a vraćali se s mirom, znam ljude koji su nakon njegovih nagovora počeli drukčije gledati vlastiti život i znam koliko je ljudi upravo u Polači tražilo ono što se ne može dobiti površnim razgovorom od nekoliko minuta, nego zahtijeva svećenika spremnog dati čovjeku svoje vrijeme.
Njegovi nagovori nisu ostajali unutar zidova Polače, nego su se godinama širili internetom i YouTubeom, gdje su pojedina njegova predavanja i nagovori ostvarivali desetke tisuća pregleda, dok su među vjernicima kružile njegove kateheze o ispovijedi, grijehu, smrti, obraćenju, molitvi i odgovornosti kršćanina.
Broj pregleda nikoga ne čini nevinim niti svetim, ali govori o dosegu jednoga svećenika, a još više od brojeva govore ljudi koji svjedoče da su upravo slušajući njegove nagovore mijenjali svoj odnos prema vjeri i vlastitom životu.
Plodovi njegova svećeništva nisu samo priča njegovih prijatelja
Posebno mi je važno što svjedočanstva o njegovu djelovanju nisu nastala sada, kao pokušaj obrane čovjeka koji se našao pod optužbom, nego postoje od ranije i zabilježena su čak i u službenim crkvenim izvorima.
U biografijama ređenika koje je objavljivala Riječka nadbiskupija mogu se pronaći konkretna svjedočanstva ljudi koji don Josipa Radića i zajednicu s kojom je djelovao povezuju s vlastitim obraćenjem, duhovnim sazrijevanjem i prepoznavanjem svećeničkog poziva, pri čemu jedan od njih izrijekom svjedoči da mu je don Josip svojim savjetima i molitvom jako puno pomogao da se odazove pozivu na svećeništvo.
Drugi životni putevi vode preko duhovnih obnova u Polači, susreta sa zajednicom i primjera života njezinih članova prema bogosloviji i svećeništvu, zbog čega mi je teško prihvatiti da se danas ponašamo kao da sve to nikada nije postojalo.
Koliko još postoji ljudi čije priče nikada neće završiti na internetu, koliko je ispovijedi nakon kojih je netko započeo novi život, koliko pomirenih obitelji, koliko povrataka Crkvi i koliko ljudi koji su prestali živjeti na jedan način i krenuli drugim putem, ne znam i vjerojatno nikada nećemo znati, jer najveći dio svećeničkog rada odvija se upravo ondje gdje nema kamera, novinara ni statistike.
Neke plodove, međutim, znamo i oni imaju imena, životne priče i svećeničke pozive, zbog čega odbijam dopustiti da se desetljeća jednoga svećeničkog života izbrišu jednim potezom samo zato što je protiv čovjeka podignuta optužnica.
Povijest Crkve uči nas da plodovi često dolaze zajedno s protivljenjem
Kao vjernica ne mogu zaboraviti ni ono čemu nas povijest Crkve neprestano uči, a to je da progon, nerazumijevanje, sumnjičenje i nepravedne optužbe nisu bili strani ni svećenicima ni ljudima koje danas častimo kao svece, pa su mnogi upravo u trenucima kada su njihovo djelovanje, propovijedanje ili duhovni utjecaj počeli donositi ozbiljne plodove nailazili na otpor ne samo izvan Crkve nego ponekad i unutar njezinih vlastitih struktura.
Dovoljno je prisjetiti se svetog Padre Pija, kojemu su crkvene vlasti u pojedinim razdobljima ograničavale javno vršenje službe, koji je bio podvrgnut istragama i koji je prošao kroz godine sumnjičenja i teških ograničenja, dok ga danas ista Crkva časti kao sveca.
Ne spominjem Padre Pija zato da bih don Josipa Radića uspoređivala sa svecem niti zato da bih iz povijesti nekog drugog čovjeka izvodila zaključak o njegovoj nevinosti, nego zato što povijest Crkve pokazuje koliko bismo morali biti oprezni prije nego što nečiju osudu javnosti počnemo doživljavati kao konačnu istinu.
Kršćanstvo nas, uostalom, od svojih početaka uči da postoji i duhovna borba, pa mi je kao vjernici nemoguće promatrati događaje u Crkvi kao da Zli ne postoji i kao da mu je svejedno vraćaju li se ljudi Bogu, pune li se ispovjedaonice, nastaju li obraćenja i rađaju li se svećenički pozivi.
Zli ne udara ondje gdje nema nikakva ploda, nego upravo ondje gdje prepoznaje da se nešto dobro događa, zbog čega nije neobično da upravo ondje gdje se ljudi približavaju Bogu nastaju kušnje, podjele, sumnje, protivljenja i udarci.
To nije dokaz da je svaka optužba protiv nekoga automatski lažna, kao što činjenica da je netko svećenik ne znači da ne može pogriješiti ili počiniti zlo, ali bilo bi jednako pogrešno kada bismo kao vjernici potpuno izbacili mogućnost duhovne borbe iz vlastitoga razumijevanja života Crkve.
Ako vjerujemo Evanđelju onda znamo da Zli ne mora uvijek čovjeka napasti otvoreno, jer mnogo je učinkovitije posijati sumnju, razdor, nepovjerenje i međusobno optuživanje, osobito među ljudima koji bi trebali biti povezani vjerom.
Upravo zato danas želim biti još opreznija prije nego što bacim kamen.
Zašto se ponašamo kao da je optužnica već presuda?
Najviše me uznemirava brzina kojom se čovjeka koji je godinama služio Crkvi može u nekoliko dana svesti na kazneni predmet, kao da sama činjenica da se nečije ime našlo u optužnici društvu automatski daje moralno pravo da ga proglasi krivim, prekriži njegov život i sve ono dobro što je učinio.
Ako sud jednoga dana utvrdi nečiju krivnju, o toj krivnji treba govoriti otvoreno i bez zataškavanja, osobito unutar Katoličke Crkve koja nakon svih bolnih iskustava iz prošlosti mora biti među prvima koje će zahtijevati zaštitu žrtava, odgovornost i istinu, ali dok presude nema, nemamo pravo ponašati se kao da je već donesena.
Posebno me smeta što se ime don Josipa Radića pojavljuje u neposrednoj blizini optužbi za silovanja, bludne radnje i prijetnje premda se ta kaznena djela ne stavljaju njemu na teret, jer takvo povezivanje u javnoj percepciji čovjeku može nanijeti štetu koju možda poslije neće moći ispraviti ni oslobađajuća presuda.
Čitatelju će možda ostati samo njegovo ime i riječ „silovanje“, dok objašnjenje da on za silovanje uopće nije optužen možda nikada neće pročitati, a upravo se protiv takvog javnog suđenja bunim.
Postoji i pitanje o kojem se unutar Crkve nerado govori
Ne želim prešutjeti ni drugu dimenziju ove priče samo zato što je neugodna, a to su unutarnji odnosi u Crkvi i tvrdnje koje se već dulje mogu čuti među dijelom vjernika i ljudi iz crkvenih krugova da je don Josip Radić svojim načinom djelovanja, utjecajem među vjernicima i duhovnim radom postao smetnja određenim interesnim krugovima unutar Katoličke Crkve.
Nemam dokument kojim bih tvrdnju da određena skupina djeluje protiv njega mogla predstaviti kao dokazanu činjenicu i zato neću imenovati ljude niti iznositi optužbe za koje nemam dokaz, ali isto tako neću se pretvarati da takve tvrdnje i takvo uvjerenje među ljudima ne postoje, kao što neću ignorirati one koji govore da problemi oko don Josipa nisu počeli jučer i da sadašnji događaji nisu prvi trenutak u kojemu se osjećalo da njegov položaj unutar pojedinih crkvenih struktura nije jednostavan.
Crkva je sveta po Kristu kojemu pripada, ali njezine zemaljske strukture vode ljudi, a ondje gdje postoje ljudi postoje različiti karakteri, sukobi, neslaganja, interesi, savezništva i borbe za utjecaj, zbog čega smatram potpuno legitimnim pitati postoji li u pozadini svega i širi kontekst koji javnosti trenutačno nije poznat.
Postavljanje takvoga pitanja za mene nije napad na Katoličku Crkvu, jer upravo kao katolkinja odbijam poistovjetiti Kristovu Crkvu sa svakom pojedinačnom odlukom, odnosom ili sukobom ljudi koji u određenom trenutku obnašaju neku crkvenu službu, budući da ljubav prema Crkvi ne znači zabranu postavljanja neugodnih pitanja, kao što poslušnost Crkvi nikada ne bi smjela značiti odricanje od razuma, savjesti i potrage za istinom.
Slučaj kardinala Pella morao bi nas naučiti oprezu
U ovakvim trenucima teško mi je ne sjetiti se kardinala Georgea Pella, koji je bio osuđen za seksualno zlostavljanje i proveo više od 400 dana u zatvoru dok je u očima velikoga dijela svjetske javnosti već bio definitivno obilježen kao seksualni zlostavljač, da bi australski Visoki sud 2020. jednoglasno ukinuo njegove osude zaključivši da su dokazi morali izazvati razumnu sumnju i da je postojala značajna mogućnost da je nevina osoba osuđena.
Kardinalu Pellu vraćena je sloboda, ali nitko mu nije mogao vratiti više od 400 dana njegova života, kao što mu nitko nije mogao vratiti ime u očima svakog čovjeka koji je pročitao naslov o njegovoj osudi, a nikada poslije nije pročitao vijest o tome da je najviši australski sud tu osudu jednoglasno ukinuo.
Upravo zato me plaši svaki slučaj u kojemu medijska presuda počinje puno prije sudske, jer kada jednom nečije ime trajno spojimo s najtežim mogućim zločinima, pravosuđe mu možda poslije može vratiti slobodu, ali javnost mu ne mora vratiti ugled.
Ne branim zločin, nego čovjekovo pravo da ne bude proglašen zločincem prije nego što mu je krivnja dokazana
Ne postoji ništa kršćansko u zataškavanju seksualnog nasilja, kao što nema ničega kršćanskog u napadu na osobu koja tvrdi da je žrtva, zbog čega mlada žena u središtu ovoga slučaja zaslužuje zaštitu, dostojanstvo, privatnost i ozbiljno ispitivanje svega što tvrdi da joj se dogodilo.
Ali zaštititi moguću žrtvu ne znači da moramo unaprijed osuditi svakoga čije se ime nalazi u istom sudskom spisu, pogotovo kada toj osobi nisu stavljena na teret ona kaznena djela s kojima je javnost počinje povezivati.
Upravo tu bez zadrške stajem u obranu don Josipa Radića, ne zato što tvrdim da znam sadržaj svakog iskaza i svakog dokaza koji će biti izveden pred sudom, nego zato što odbijam dopustiti da se čovjeka kojega poznajem javnosti predstavlja kao nešto za što nije optužen i da se njegova krivnja podrazumijeva prije nego što je dokazana.
Ako je pogriješio, neka se precizno utvrdi što je znao, kada je to znao, što je učinio ili propustio učiniti i kakva je njegova odgovornost prema zakonu, a ako nije kriv, željela bih vidjeti barem približno jednaku količinu naslovnica posvećenih njegovoj nevinosti kakvu danas dobiva sama činjenica da je optužen, jer se već sada moramo zapitati tko će mu vratiti ugled, službu, godine i ljude koji su se od njega udaljili ako čovjek kojega danas javno obilježavamo jednoga dana bude oslobođen.
Ja ga se danas neću odreći
Možda bi mi danas bilo najjednostavnije reći da ne želim imati ništa s ovom pričom dok sve ne završi, udaljiti se i sa sigurne udaljenosti čekati konačni ishod, ali upravo mi se takvo ponašanje čini duboko pogrešnim, jer čovjeku nije potrebna riječ podrške onda kada ga svi hvale, nego onda kada njegovo ime postane teret i kada se mnogi koji su mu jučer prilazili danas počnu ponašati kao da ga nikada nisu poznavali.
Ja don Josipa Radića poznajem i mogu svjedočiti o onome što sam sama vidjela, a vidjela sam izuzetno predanoga i dostupnog svećenika koji je pomagao ljudima, ispovijedao satima, razgovarao s onima kojima je razgovor bio potreban i ostavljao dubok trag u životima ljudi koji mu za to nisu mogli ponuditi ništa osim zahvalnosti.
Znam ljude kojima je pomogao, znam prijatelje kojima je bio oslonac, a postoje i javno zabilježena svjedočanstva ljudi koje je njegov pastoralni rad pratio sve do odluke da vlastiti život posvete svećeništvu, zbog čega mi nitko danas neće objasniti da sve ono što sam godinama gledala vlastitim očima mora prestati postojati zato što je protiv njega podignuta optužnica čiji navodi tek moraju biti dokazani.
Ne tražim privilegiju za svećenika kojega poznajem, ne tražim da ga se oslobodi zato što je nekome pomogao i ne tražim da se ijedna ozbiljna sumnja gurne pod tepih, nego upravo suprotno: tražim da se sve istraži, da se izvedu svi relevantni dokazi, da se ozbiljno sasluša osoba koja tvrdi da je žrtva, da se jednako ozbiljno čuje obrana i da se nakon toga odluka donese na temelju činjenica, a ne na temelju atmosfere stvorene izvan sudnice.
Do tada ću učiniti ono što smatram ljudskim i kršćanskim, a to znači da neću baciti kamen na čovjeka kojega poznajem samo zato što ih je oko mene već mnogo poletjelo.
Don Josipe, ako ove riječi ikada dođu do Vas, želim da znate da postoje ljudi koji nisu zaboravili sve one sate koje ste dali drugima, ispovijedi koje nitko nikada neće prebrojiti, razgovore za koje neće postojati novinski zapis, ljude kojima ste pomogli da se vrate vjeri i one koji su zahvaljujući Vašim riječima počeli drukčije gledati vlastiti život.
Postoje ljudi koji pamte plodove Vašega svećeništva i ja sam jedna od njih, zbog čega neću dopustiti da mi medijska buka oduzme pravo na vlastito iskustvo čovjeka kojega sam upoznala, jer moje iskustvo don Josipa Radića nije iskustvo čovjeka kakvoga bi netko mogao zamisliti čitajući samo današnje naslove, nego iskustvo svećenika koji je bio tu kada je ljudima trebao, koji je mnogima pomogao ponovno pronaći put prema Bogu i koji je svojim svećeništvom ostavio plodove koje nijedna naslovnica ne može jednostavno izbrisati.
Dok se ne utvrdi puna istina, neću donositi presudu koja pripada sudu, ali isto tako neću šutjeti dok je drugi donose unaprijed, jer ako kao kršćani doista vjerujemo u istinu, pravdu, duhovnu borbu i dostojanstvo svakoga čovjeka, onda upravo u ovakvim trenucima moramo imati hrabrosti živjeti ono što inače tako lako izgovaramo.
Marina Župan/Medjugorje-info.com
