Imam 23 godine. Do Njegovog dolaska u moj život bio sam pun grijeha, pohlepe i ljubomore, nisam imao pravog prijatelja, bio sam usamljen i imao osjećaj da me nitko ne voli i ne želi biti sa mnom u društvu. U crkvu sam išao čisto radi druženja: za vrijeme mise puno sam pričao i nisam slušao što svećenik govori. Bezbroj puta pitao sam se zašto živim, koji je moj cilj u životu, čemu takav život i do kada ću biti tako neozbiljan – no odgovor nikada nisam dobio.
Jedan dan došao mi je prijatelj i pitao me: „Marko, hoćeš li ići s nama u Međugorje?“ Prihvatio sam. Međutim, išao sam čisto da se družimo i zabavljamo na putu. Nisam znao što me ondje čeka. Kada smo došli, malo smo se odmorili od puta i potom krenuli na Brdo ukazanja. Bio sam jako miran, opušten i prepustio sam se Bogu. Na pola puta osjećao sam nemir i slabost u svome tijelu te se zapitao: „Bože, što se dešava mome tijelu?“ Bez obzira na to, krenuo sam dalje u nadi da će sve biti kako treba. Nakon toga nisam prošao ni dva koraka jer su mi noge otkazale i pao sam. Bespomoćno sam ležao, ništa nisam vidio i čuo. Nakon nekoliko trenutaka vratila mi se slika u očima: ustao sam se kao druga osoba s puno ljubavi prema Bogu i drugim ljudima.
Neprestano zahvaljujem Bogu jer mi je spasio život, probudio me iz tame i postavio mi zadatak da dalje, uz Njegovu pomoć, spašavam druge živote i pomažem drugim ljudima. Taj datum, 15. svibnja 2013. godine, nikada neću zaboraviti, jer je to dan kada me Bog spasio, probudio me te sam krenuo pravim putem s puno ljubavi i veselja. Hvala Ti, Isuse!
Bog vas blagoslovio!
Marko!
