Nisam se posebno pripremala niti sam bila naročito uzbuđena imajući u vidu da sam često hodočastila ovim prostorima i diljem Europe.
Približavamo se Međugorju, u autobusu do mene sjedi Slavica koja je već bila u Međugorju i dobro zna običaje, rute i puteve.
- Pogledaj ono brdo Nives, to je Križevac, tamo gore ćemo se pješke popeti.
- Ti da Slavice, ali za mene nema šanse.
Tri mjeseca nisam mogla stati na lijevu nogu pošto mi se bio uklještio živac. Na sve sam moguće načine to liječila i održavala. Posljedice osjećam još uvijek.
- Hoćeš, hoćeš, ja ti garantiram.
Iako skeptična krenula sam na Križevac, misleći kako se u svakom trenutku mogu predomisliti, pa dok izdržim. Prijavila sam se za čitanje teksta na postajama tijekom križnog puta.
Čitala sam i plakala jer su emocije navirale i bile prejake. Još su neki hodočasnici uz stazu plakali sa mnom. Stigli smo na vrh i ni jednog trenutka nisam bol osjetila. Da, to je vrh svijeta. Amen!
Na mjestu gdje je veliki križ postavljen u neposrednoj blizini crkve Sv.Jakova upalila sam svijeću duboko suosjećajući u teškim trenutcima sa mojom prijateljicom Divnom.
Nisam rekla Divni da idem u Međugorje, ona je skeptična i rijetko se moli, možda nikako.
Divna je poradi pakla u braku nakon mnogo godina braka (majka i baka) napustila muža, pošla u podstanare i upravo je sada slomila nogu.
Sjednem na klupu, gledam u Gospin lik, predam se. Svijeća gori, a ja se molim za zdravlje moje prijateljice. Zazvoni telefon.
Divna.
- Halooo Nives, gdje si?
- Divna, nećeš vjerovati, u Međugorju, upravo sam zapalila svijeću i molim se za Tvoje ozdravljenje.
- Ma daaaaa? Hahaaaaaaaaaaaa... Plače i smije se istovremeno u telefon i ne može stati.
- Bog, Bog, vidimo se uskoro.
Na tom hodočašću je bilo desetak članova crkvenog zbora Sv.Margarite iz župe Štinjan kraj Pule u Istri. Bili smo sretni i veseli svi redom, raspjevani, tako da smo pripremili i pjesmu za štićenike u Cenacolu. Bilo je veličanstveno.
Smješteni kod vrlo ljubaznih domaćina u nekom domaćinstvu, navečer smo se svi okupili u našoj sobi, prepričavali današnje događaje i divili se svemu.
Naš se zborovođa Zlatko, koji inače svira orgulje u crkvi više od 50 godina, teško razbolio. Karcinom je sve više uznapredovao.
Počeli smo vaditi iz torbi i pokazivati suvenire koje smo kupili i prepričavati kakve sve uspomene nosimo.
- Pogledajte što sam Zlatku kupila.
- Štap?
- Da, iznenaditi ću ga, a sigurno će mu poslužiti.
Tog trenutka zazvoni telefon.
Zlatko Krajcar pita gdje smo, što radimo, kako se osjećamo. On pati što nije tu sa nama.
Držim da nema i ne može biti toliko slućajnosti, nema autosugestija niti pretjerivanja.
Moja mi vjera uljeva nadu, spasila me bezbroj puta, osnažila i usadila duši mojoj mir.
Nives Tomišić, Štinjan/Pula/Istra
