Uzmite par minuta svog života i pročitajte što se dogodilo. Jedne noći početkom godine zazvonio je telefon. Stefanova sestra nagovarala nas je da svakako moramo na ljeto s njima poći u Međugorje. Do tada nismo ni čuli za to mjesto, ali smo mislili da bi stvarno bilo lijepo provesti ljetni odmor sa sestrom i njezinim mužem. Rekli su nam da je riječ o hodočašću, no to nas uopće nije zanimalo te nismo znali što nas zapravo čeka.
Poznavai smo se tek godinu dana i oboje grješno živjeli. Mračna strana, zapravo strana zloga vladala je našim životima. Mi smo pak mislili da je sve u redu. O vjeri nismo monogo znali; znali smo se još jedino prekrižiti i izmoliti Očenaš, i to je bilo sve. Ali oboje smo bili u potrazi za smislom života; osjećali smo da ono što imamo i kako živimo ne može biti sve.
Brzo je došlo vrijeme za spomenuto hodočašće. Ponijeli smo mnogo knjiga koje smo htjeli na odmoru čitati. Putovanje nam je bilo vrlo naporno: na početku blagoslov, a poslije molitva krunice...Nazočni redovnici i redovnice bili su nam trn u oku, smetali su nam; pitali smo se kamo smo to dospjeli...
Negdje oko podneva stigli smo na odredište. Dok smo izlazili iz autobusa, naša su srca počela osjećati mir. Poziv na svetu misu uljudno smo odbili; nama je bilo važnije da najprije pođemo na ručak. Navečer su nas naši dragi rođaci poveli na klanjanje; bili smo znatiželnji i željeli smo vidjeti što se ondje događa. Ne znajući što je uopće klanjanje, krenuli smo na veliki vanjski prostor iza crkve. Mnogi su klečali, ali mi smo, naravno, ostali sjediti na klupi jer nam se činilo besmisleno to što drugi rade. Svećenik je donio "nešto" na oltar. Nismo znali što je to, ali je na nas djelovalo čudesno - bilo je poput nebeskoga sjaja koji je dotaknuo naša srca. Kao da netko pun ljubavi gleda na nas. To nas je duboko dirnulo te smo kleknuli, a suze su same krenule niz lice. Činilo nam se kao da netko brižljivo otvara naša srca i u njih ulijeva beskrajnu ljubav! Marija je bila tu i pokazala nam našeg spasitelja Isusa Krista! To je bio najljepši događaj u našem životu!
Od tog trenutka naš se život promjenio. Da, odjednom su nas zanimali redovnici i redovnice te njihova zvanja. Mladog fratra koji nas je pratio neprestano smo o nečemu ispitivali; žarko smo željeli više doznati o vjeri. Osjećali smo potrebu za sakramentom pomirenja. Htjeli smo priznati sve svoje grijehe i Boga zamoliti za oproštenje. Ispovijed je očistila naša srca - doživjeli smo oslobođenje; bio je to uistinu snažan i dubok događaj. Ta ljubav i ta radost pratila nas čitavog tjedna.
Po povratku kući našli smo se u novoj situaciji. Mnogi su primjetili da se nešto s nama dogodilo. Ali nismo im mogli mnogo govoriti jer ni sami još zapravo nismo razumjeli što se to s nama dogodilo - sve je još bilo tako novo! Čeznuli smo za svetom misom. Zanimalo nas je sve o vjeri, htjeli smo upoznati i razumjeti tajne vjere: sveta euharistija, Duh Sveti, sakramenti itd...
Dar je Božji što smo upoznali novu duhovnu zajednicu i druge vjernike. Naravno, bilo je kušnja i borba, osobnih i zajedničkih. Ali na povratak na stari način života ni jednog trenutka nismo pomišljali. Ženidba je sve češće postajala glavnom temom. U početku još štošta nismo razumjeli, ali po molitvi naša su srca počela shvaćati. Sve smo više željeli biti par, htjeli smo pripadati jedno drugome i konačno smo se odlučili za brak. Znali smo da nam je potrebna Božja pomoć jer nam se činilo da bez njega ne možemo jedno drugome obećati vjernost.
U trenutcima kada uopće nismo s time računali Isus nam je otvarao oči te smo mogli prepoznati koliko je važna čistoća, poniznost, siromaštvo pred Bogom, molitva i praštanje.
Tijekom priprave sagradili smo mali temelj time što smo učili prihvaćati jedno drugo sa svim pogrješkama i slabostima. U tijeku priprave za vjenčanje brižno nas je pratio fratar koji nas je vodio u Međugorje. Vjenčao nas je 23. srpnja 2005.
Vjenčanje je bilo predivno. Onog trenutka kada smo jedno drugome izrekli svoje "da", sklopili savez međusobno i s Bogom, tada nas je ispunila toliko snažna ljubav, kao ognjena vatra koja je gorjela u našim srcima, da je nitko ne bi mogao ugasiti. Taj nas je trenutak ispunio dubokom radošću i darovao duboku povezanost s Isusom i međusobno.
Oboje stvarno želimo živjeti onako kako Bog od supružnika traži - da budemo jedno tijelo - iako neprestano uviđamo da to i ne ide baš lako. Ali, unatoč svemu, to je naša čežnja, tomu težimo u svim borbama i napetostima, u svim poteškoćama i raspravama. Da, svjesni smo da nam je Bog itekako potreban u našem braku jer nas jedino on može ozdraviti u dubini našeg srca kako bismo se uvijek iznova mogli međusobno ljubiti i tako duhovno rasti.
Na putu smo, radimo na izgradnji temelja ukorijenih u Isusu Kristu. To je tek početak našeg puta ljubavi. Na prstenima smo dali ugravirati natpis jedne Marijine pjesme: Pokazuješ mi Krista, vodiš me k Njemu, pokazuješ mi smisao mog života. S njim u srcu, s Tobom za ruku, moj put me vodi do Oca.
Najljepši susret našeg života bio je susret s Bogom! Napokon smo upoznali Stvoritelja svijeta i našeg Nebeskog Oca koji nas je u ljubavi stvorio. Bogu hvala i slava dovijeka! Amen!
